U Sarajevu održana akademska tribina u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine

By 21/11/2019Saopštenja

U povodu 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, u organizaciji pokreta “Nova Bosna” u Sarajevu je održana akademska tribina “Bosanski nacionalni/državni identitet kao temelj državotvorne strategije”. Na početku tribine skup je pozdravio Kemal Gušić, sekretar Nove Bosne, koji je kazao da je “cilj ove akademske tribine zaista jedan akademski razgovor i trening uma više na teorijskoj osnovi da bi se eventualno vidjelo kakve su šanse prenijeti ovo pitanje iz teorije u praksu.” Zatim je dodao: “Pošto opažamo da se tema koja je večeras u fokusu na jedan neadekvatan način povlači u dijelu savremene bošnjačko-muslimanske javnosti, i da se time pokazuje manjak razumijevanja ovog pitanja, vrlo je važno znati da je identitet živa materija, a da je naš cilj razgovarati o svim opcijama i doći do svih potrebnih rješenja koja će omogućiti i očuvati državu Bosnu i Hercegovinu, a onemogućiti svaki oblik antibosanskih nastojanja. Vjerujemo da je u svim razgovorima o budućim identitetskim pitanjima temeljno polazište bosanskih domoljuba bez izuzetka – cjelovita, jedinstvena i međunarodno priznata država BiH.
Postoji bojazan kod dijela bosanske javnosti da bi aktuelna etnokonfesionalna podjela društva i naroda u državi Bosni i Hercegovini mogla u budućnosti zadati završni do sada neviđeni udarac opstanku države. Ako su te bojazni i minimalno opravdane onda je opravdan govor na večerašnju temu. Ovdje je osnovno pitanje može li se napraviti kvalitet više prije svega u civilizacijskom smislu u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu. Može li se napraviti osjećaj više prema državi, izgraditi zajednički nadidentitet i prevladati situacija u kojoj jesmo već duže vrijeme, a ona podrazumijeva da svima u Bosni svakodnevnicu oblikuju i da su primarni tzv. konstitutivni identiteti.”

Prvi uvodničar na tribini bio je dr. Sedad Bešlija koji je istakao da se obraća kao historičar i u tom smislu želi iznijeti kratak presjek razvoja nacionalnog pitanja u Bosni kroz historiju. Najprije je pojasnio razliku između naroda i nacije zaključivši da su to “dvije suštinske odrednice ljudskog povezivanja, te dodao: “Nema konačnih definicija o tim kategorijama. Ne može ih ni biti jer je identitet nešto što se mijenja ili se može mijenjati. Međutim, ono što je ustaljeno kada govorimo o narodu – to je skupina ljudi koji imaju osjećaj o zajedničkom porijeklu, zajedničkoj zemlji, zajedničkom historijskom iskustvu, zajedničkoj budućnosti. Kada je termin nacija u pitanju, večeras o naciji govorimo u teorijskom okviru kakvog poznaje zapadnoevropski svijet (prvenstveno američki) gdje vlada princip nacija jednako država odnosno gdje su historijski razvijene nacionalne države izgrađene na temelju principa rođenja u istoj državi, zajedničke građanske pripadnosti određenoj državi te zajedničkih vrijednosti na razini države. U tim državama je nacionalnost u smislu pripadanja državi inaugurirana kao vrhovna vrijednost i nadidentitet u odnosu na sve ostale identitete – političke, kulturne, vjerske, tradicijske, rodne itd. Država je, ustvari, kao organizirana institucija imala najveći utjecaj na konsolidaciju nacija.” Istakao je i to da su nacija i nacionalna država u tom smislu i u historijskom kontekstu evropski produkt i u Bosni ih nema realno prije sredine 19. stoljeća. “Današnji svjetski poredak vuče korijen iz Westfalskog mirovnog ugovora iz 1648. koji je utro put stvaranju nacija (država) i njih isključivo prihvata kao vjerodostojnog sudionika tog poretka. Međutim, prije sredine 19. stoljeća možemo govoriti o pripadnosti Bosni, o eventualnoj svijesti i osjećaju pripadnosti Bosni kao takvoj, o bošnjaštvu ili bosanstvu koje u sebi sadrži Bosnu, bosanski jezik, kulturu ili kulture, tradicije, konfesije, nošnje, mentalitet itd.” Nakon što je objasnio poziciju multikonfesionalnog bošnjačkog naroda u srednjovjekovnoj Bosni i osmanskom dobu, nastavio je: “Sljedeće što je važno znati je činjenica da se nije odigrao jednak i istovjetan proces nacionalnog razvoja kod dijela stanovništva kojeg danas znamo kao Srbe pravoslavce, Hrvate katolike i Bošnjake muslimane. Kod Srba i Hrvata on je dosta izjednačen sa jasnim fazama u kojima se dogodio, ali kod Bošnjaka muslimana ili bosanskih muslimana je nešto drukčiji.” Svoje obraćanje završio je riječima: “Prije 150 godina dio bošnjačkog ethosa se izdvojio po liniji pripadnosti vjeri (pravoslavlju/katoličanstvu), i to pod utjecajem političke propagande, obavještajnih službi, diplomatsko-kulturnih aktivnosti. Tu nema ničega povijesnog i autentičnog, već se radi o vještačkoj konstruisanoj tvorevini. Nakon te epizode pa sve do današnjih dana nestala je ili nije uspjela solucija da termin bošnjaštvo ili bosanstvo u modernom nacionalnom smislu – po principu jedna država, jedan narod, jedna nacija – bude opećprihvaćen u Bosni. To je naprosto ideološko-politička posljedica. Takvo stanje etnokonfesionalne podjele u Bosni opečaćeno je ponovo 1993. godine kada je vraćeno ime Bošnjak, ali u realnosti i praksi samo sa bosanske muslimane. U oba slučaja, to je bio najprije većinski izbor pravoslavnih i katolika, a tek posljedica za muslimane. Bosanski muslimani nisu primarno odgovorni za to što danas nema znaka jednakosti između povijesnog multikonfesionalnog bošnjačkog naroda i Bošnjaka u modernom nacionalnom smislu.”

Drugi uvodničar i gost na tribini “Nove Bosne” bio je mr. Taner Aličehić koji je temi prišao iz pozicije školovanog stratega za društvena istraživanja i čovjeka koji ima brigu za Bosnu i koji je već pisao na temu nacionalnog pitanja u Bosni. U vrlo zanimljivom i izazovnom obraćanju iznio je niz ideja o bosanskoj nacionalnog ideji i bosanstvu kao civilizacijskoj vrijednosti koje predstavljaju avangardne stavove u savremenom društvenom i državnom poretku, ali koje su danas predmet različitih tumačenja u istom miljeu. Na početku je kazao: “Knjiga ‘Tragom drevnih Bošnjana” nastala je kao potreba da shvatimo zašto su nacionalisti i fašisti na ovom prostoru mrzili i mrze Bosnu. U suštini dolazimo do zaključka da je korijen zla na Balkanu, a samim tim i mržnja prema bosanskoj ideji života, posljedica vjerske isključivosti nacionalnih ideologija na ovom području, ponajprije srpske koja je zaslugom Srpske pravoslavne crkve (SPC) ostala zatočena u srednjovjekovni concept koji sam naglasio ‘jedna vjera, jedan narod, jedna država’. Najbolji pokazatelj problema Bosne kao i uzroci ratova, progona, pokolja, i na kraju genocida se nalaze u ovoj rečenici: “Srbi nemaju što više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija, Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cenu sprečiti službeno priznavanje te bosanske nacije.”(Dobrica Ćosić, SANU, 1989). Nastavio je: “Povratak svijesti o pripadanju Bosni i bosanskom narodu iziskuje razotkrivanje brojnih mitova koji su rezultat antibosanskog djelovanja nacionalizama, ponajprije srpskog, zatim hrvatskog, a u novije vrijeme i bošnjačkog. Ove ideologije su izgrađene na potpuno suprotnim temeljima u odnosu na one na kojima su Bosna i njen narod oblikovani tokom svoje duge historije. Jedinstvenost bosanskog naroda je u tom sto je opstao kao vjerski pluralan u jednom okruzenju gdje su se nacije (najprije srpska) gradile iskljucivo kroz vjerski identitet a ne kao ostale evropske nacije kroz porijeklo, jezik ili kulturu da bi s vremenom postale gradjanske drzave koje postuju prava pojedinca.” Zatim je dodao: “Sa historijske tačke gledišta Bošnjaci i Bosanci su sinonimi za autohtoni narod Bosne koji je oduvijek gajio vjerske slobode i bio oduvijek pluralan u vjerskom pogledu. Šta je bitno za državotvornu politiku? Niko ne može zabraniti da sve građane ove države okupite u jednu naciju, ali za to treba vremena i prihvatanja da su svi griješili u prošlosti. Zato je bitno je da se političari koji vole Bosnu, koji hoće da se zovu probosanskim, udalje od vjerskog poimanja naroda, jer to nije u duhu bosanske države i njene historije.
Državotvorna politika ne smije određivati kakav će ko biti. Afirmirirajući različitosti, poštujući postojeće identitete, preporodiće nacionalna ideja, ideja Bosne. Bošnjak koji je razvija u svom identitetu postaje, da tako kažemo, bosanski Bošnjak, Hrvat koji se razvija u svoj identitetu postaje bosanski Hrvat ili bosanski Srbin. Tako nastaje bosanska nacija. Šta je ovdje opasno? Identifikacija ovakvog “muslimanskog” bošnjaštva i bosanstva, onda se to zove vjerski unitaziram i to je kraj Bosne a ja mislim da je to na dalje staze i kraj muslimana na ovim prostorima. Bez narodnog Bošnjaštva koji je inkluzivan, vjerski pluralan nema Bosne. Bez takve Bosne nema ni bosanske nacije. A bez bosanske nacije nema ni muslimana niti bilo kakve iskrene vjerske slobode na ovim prostorima. Bosanstvo uvažava jer narod Bosne istinski misli da zvuk ezana nikad nije smetao zvuku zvona. To niko tako ne osječa osim neko ko je ispunjen bosanstvom. Građanski model države je jedini u skladu sa osnovnim ljudskim vrijednostima koji su oblikovale današnji civilizovani svijet. Nametnuta teza “konstitutivnim narodima” treba da pokaže da ne postoji narod Bosne, nego da je Bosna teritorij “tri različita naroda” koji treba da imaju svaki svoju čistu teritoriju. Republike Bosna i Hercegovina je napadnuta od Miloševićeve Srbije da bi se napravila «etnički» čista teritorija s kojih se progoni svi stanovnici koji su gajili bosanske vrijednosti. Jedini razlog stvaranja Republike Srpske je ubijanje i progon stanovnistva, onog stanovnistva koje je osječalo Bosnu kao svoju i bosanski identitet kao civilizacijski iskorak u odnosu na sve druge nacionalne identitete.”

Mr. Aličehić obraćanje je završio riječima: “Kako dalje? Braniti se od fašistickog srpstva mogu samo institucije sa državnim predznakom, ne pojedinci ne partije ne vjerske zajednice. Bosna danas nema niti jednu instituciju od strateskog značaja koja gradi kadrove, buduće političare, diplomate, vojnike. Strateško je pitanje i naziva države. Svi dualizmi su sa strateške strane prepreka za jačanje nacionalnog identiteta. Povratak na povijesno ime države Bosna umjesto «BiH» bi trebao biti sastvani dio programa poitičkih stranaka koje se smatraju probosanskim. Bosnizacija svih elemenata kako kulturnog tako i javnog života mora biti vokabular svakog javnog radnika (primjer «Muslimanski epitafi na turskim grobljima u BiH» postaje Bosanski epitafi na bosanskim grobovima iz osmanskog perioda»). Naglasak na kulturnu i jezičku homogenost stanovnika Bosne je idući korak. Ustvari dovoljno je hronološki pratiti sve antibosanske politike koje su imale za cilj zatiranje bosanskog narodnog identiteta. Ciljano je pokušano nametnuti postojanje hrvatske ili srpske kulture na prostoru Bosne. Jačanje jedinstvenih bosanskih kulturnih i jezičkih institucija ide u prilog državi.”

Na kraju tribine uvodničarima su upućena brojna pitanja. Na jedno od pitanja dr. Bešlija je kazao da bi posebno bošnjačko-muslimanski korpus trebao sebi iskreno odgovoriti na jedno pitanje: Da li želi cjelovitu, jedinstvenu Bosnu u historijskim granicama ili želi svoju nacionalnu bošnjačko-muslimansku Bosnu na 25% teritorije? Ako želi ovo prvo kako misli to imati sa hermetičkim zatvaranjem bošnjaštva/bosanstva u okvire jedne vjerske zajednice?

Druženje publike, u kojoj su bili univerzitetski profesori, aktivisti, studenti, novinari, građani, nastavilo se u atrijumu hotela Europe.

Sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine!