Kultura treba da bude dio i odjeljak naše vanjske politike

By 23/03/2018Kolumne

Piše: Haris Dervišević

„Po prvi put uspostavili smo strategiju kulturalne diplomatije i po prvi put radimo na evropskoj ekonomskoj diplomatiji zajedno s potpredsjednikom Katainenom, a igrali smo ključnu ulogu u pregovorima i provođenju historijskog sporazuma o klimi i učinili ga jakim zahvaljujući upravo našem potpisu. Ovo je također vanjska politika i ovo je evropski put vanjske politike. Ne postoji druga sila u svijetu s toliko konaca u svojim rukama. Evropa je super sila“, dio je govora Federice Mogherini, visoke predstavnice EU za vanjsku i sigurnost politiku. Obraćanje je održala u Bonu prilikom primanja Međunarodnog priznanja za demokratiju 11. novembra 2016.

Diplomatija se svrstava u kategoriju visoke politike, ali se nerijetko njeni dometi sužavaju isključivo u vojne i ekonomske okvire. Ono što je kazala visoka predstavnica Federica Mogherini – o sistematskom i strateškom usmjeravanju kulture kroz vrata diplomatije id est vanjske politike – veoma je važno. Program kulturalne diplomatije nije se pojavio ex nihilo i nije načinjen na brzinu, na ovom se projektu radi unazad nekoliko godina (European agenda for culture in a globalizing world, 2007). Govor o kulturi u kontekstu politike započeo je zvanično usvajanjem rezolucije o kulturalnoj dimenziji vanjskih aktivnosti 12. maja 2011. godine u Evropskom parlamentu. Za pripreme uvođenja kulture u institucionalne okvire diplomatije izdvojeno je 500,000 €. Na pripremnom projektu radile su vodeće institucije kulture Evrope odnosno Goethe-Institute, British Council, European Cultural Foundation, Danish Cultural Institute, Institut français, ifa – Institut für Auslandsbeziehungen, KEA European Affairs i Palais des Beaux-Arts. Istraživanje je rezultirao opsežnom studijom Preparatory Action – Culture in EU External Relations. Da tekst o kulturalnoj diplomatiji ne bi bio birokratiziran s popisom pravnih akata i pripremnih konferencija (Brisel 2014, Ehternah 2015) navest će se samo da su vodeći dužnosnici EU učestvovali direktno ili indirektno u kreiranju programa. Poseban segment novog pristupa je Global Cultural Leadership Programme koji se ove godine u junu održao u Atini, a čiji cilj je usavršiti vještine mladih koji djeluju na polju kulture.

U namjeri da pojasni značaj kulturalne diplomatije Federica Mogherini je kazala: ”Kultura treba da bude dio i odjeljak naše vanjske politike. Kultura je moćno sredstvo pravljenja mostova između ljudi, naročito mladih, pojačava međusobno razumijevanje. Ona može biti pokretač ekonomskog i socijalnog razvoja. Kako se susrećemo sa zajedničkim izazovima, kultura nam može pomoći u Evropi, Africi, Aziji da stanemo zajedno u borbi protiv radikalizacije i napravimo savez civilizacija protiv onih koji žele da nas razjedine. Upravo zbog toga kulturalna diplomatija mora biti srž našeg odnosa sa svijetom danas.“

Prema usvojenim aktima kulturalna diplomatija u vanjskoj politici EU treba se kretati na promovisanju kulturalne raznolikosti, jačanju međusobnog uvažavanja i međukulturalnog dijaloga, te promovisanju kulture kroz postojeće okvire saradnje. Nova kulturalna diplomatija je usmjerena prema zemljama Unije, zemljama koje gravitiraju EU te zemljama trećeg svijeta. Kako je BiH jedna od zemalja koja korača prema zajednici evropskih zemalja, kulturalna politika EU je u njoj uveliko prisutna. Među vidljivijim primjerima je Erasmus Mundus program saradnje i mobilnosti na polju visokog obrazovanja gdje studenti, akademsko i neakademsko osoblje imaju mogućnost provesti vrijeme i razmijeniti iskustvo na nekom od univerziteta EU. Statističke analize onih koji su pohodili Erasmus Mundus projekat pokazuju da je program akademske saradnje imao „najvećeg uticaja na njihove međukulturalne sposobnosti i kompetencije.“

Kulturalna ili „meka moć“

„Meku moć“ je u knjizi Soft Power: The Means to Success in World Politics definisao Joseph S. Nye kao utjecaj kada „pojedina država postaje uzor drugima tako što se njene vrijednosti, razvijenost ili otvorenost doživljavaju poželjnima i na taj način ona ostvaruje utjecaj nad drugim državama navodeći ih da slijede njene ciljeve bez primjene otvorenih prijetnji ili razmjena.“ U knjizi se ne navodi implicitno kulturalna diplomatija, ali zato Joseph Nye kulturu svrstava kao jedno od sredstava meke moći države, zajedno s političkim vrijednostima i vanjskom politikom.

Kulturalna diplomatija nije izum EU, njom su se služile velike sile od davnina. Ipak ovo oruđe vanjske politike veoma je zapostavljeno kako to primjećuje Cynthia Schneider, američka diplomatkinja. Prema njenim riječima kulturalna diplomatija je prvorazredni primjer „meke sile“ koji se olako odbacuje kao previše mekan i periferan u odnosu na stvarna politička pitanja. Primarni poziv Cynthie Schneider je historija umjetnosti, stekla je doktorat na Harvardu a potom pravi zaokret u karijeri i postaje članicom administracije Billa Clintona. Spajanjem istraživačkog duha i diplomatskog iskustva Schneider je napisala nekolicinu primjetnih radova koji ističu značaj kulture u vanjskoj politici.

Kulturalna politika komšijskih zemalja

„Zapravo turizam je istinska diplomacija, turizam nas mijenja duboko, tu se susrećemo s onim drugim i tako saznajemo tko mi zapravo jesmo. Taj drugi nije ništa drugo nego naše ogledalo i ponekad nam se ne sviđa to što vidimo u drugome, ali to je upravo ono što bi Jung nazvao naša sjena. I u tom sučeljavanju identiteta upravo globalizacija je dovela do ogromnih promjena. […] Konkretno što to znači u turizmu? U turizmu to znači da se mi zapravo odmičemo od prodaje nekakve usluge, mi sad prodajemo iskustvo. I to je dovelo do promjene novih ekonomija, i mi sada govorimo o ekonomiji zahvalnosti, ekonomiji iskustva, gdje mi zapravo baratamo sa nematerijalnim vrijednostima. […] I upravo turizam tu otvara ogromna vrata za diplomaciju. […] Mi imamo na listi nematerijalne UNESO-ve baštine trinaest dobara zaštićenih, trenutno smo prvi u Evropi, treći na svijetu. Imamo najstariji indoevropski kalendar, vučedolski kalendar, koji je tisuću godina stariji od Stonehengea. Vinkovci su najstariji grad u Evropi,“ ovim riječima je zagrebačka profesorica dr. Romana Lekić otvorila simpozij Kulturalna diplomacija u Jugoistočnoj Evropi. Govor profesorice Lekić zrcali svjesnost komšija o vrijednostima kulture i potencijala njene moći. Izlaganje Romane Lekić moglo bi se sumirati – tek onoliko koliko smo svjesni sebe, možemo se predstaviti drugima odnosno tek onoliko koliko se budemo cijenili, cijeniće nas drugi. Turizam više nije isključivo usluga, to je kompleksan projekat.

Komšijska Srbija također je svjesna potencijala kulture u savremenoj politici. Često jednodimenzionalno promatranje Srbije kao društva desno orijentisanog je projekcija razdoblja s kraja 20. stoljeća, kada je uistinu bilo tako. Tada „zatvorena i izolovana Srbija poništila je sve elemente ranije otvorenosti (Jugoslavije) i međukulturne komunikacije sa svetom i susedima i sve se više okretala uskoj odbrani ’nacionalnih interesa‘ i ciljeva koji su u stvari bili kontraproduktivni“, piše srbijanska filozofkinja Zagorka Golubović. Danas je to stvar prošlosti i primijeti se napredak. Samokorigovanje dovelo je do novih promišljanja koji odmiču od ultranacionalizma ’90-tih i sugerišu promjene što se naslućuje u knjizi Ljiljane Rogač Mijatović Kulturna diplomatija i identitet Srbije.

Kulturalna politika i BiH

Na najvećem svjetskom turističkom sajmu u Berlinu, održanom u martu prošle godine, još jednom je potvrđena briga (ili bolje kazati nebriga) državnih institucija prema kulturi i baštini. Kako prenose mediji štand BiH je bio neprimjetan, čemu je kumovalo nepostojanje državnog ministarstva turizma.

Još uvijek je gorko sjećanje na zatvorena vrata Zemaljskog muzeja BiH. Ako je ovaj muzej hram kulture, pali smo na ispitu. Zemaljski muzej BiH nema nacionalističke predznake, police s artefaktima nemaju mjesta političkom nadmudrivanju. Ovaj muzej te ostale institucije kulture treba razumjeti kao prvorazredni reprezent onoga što jeste Bosna i onoga što jesmo svi mi koji živimo u njenim granicama, bez obzira koje svežnjeve kulture nosimo.

Neki od primjera kulturalne politike u BiH

Bosna je kroz historiju bila metom različitih imperijalnih sila koje su se različitim političkim alatima služile da teritorij BiH privežu čvrsto uz sebe. Jedan od primjera je gradnja Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu 1531. godine. Ostavljajući po strani visoke estetske norme i sultansku arhitektonsku radionicu koja je radila na projektu džamije, podizanje džamije može se shvatiti kao pokazivanje i svjedočenje moći svjetske imperije na njenom tek osvojenom teritoriju. U vrijeme gradnje spomenutog objekta Bosna je bila nepunih sedamdeset godina unutar Osmanskog carstva, te je još uvijek bila trusno tlo na samoj granici. Ne sumnjajući u plemenite namjere Gazi Husrev-bega, gradnja džamije bi se u kontekstu kulturalne politike mogla shvatiti kao markiranje teritorija.

Drugi segment politike Osmanlija je devširma ili regrutovanje mladih momaka Balkana u osmanske trupe. Neki od njih su kasnije postajali vojnici, drugi profesori, treći veliki veziri etc. U suštini to je značilo dobijanje državne stipendije te obrazovanje na prestižnim školama, a zahvaljujući ovom sistemu BiH je danas poznata po Mehmed-paši Sokoloviću. Devširma sistem kao i svaki drugi ima svoje pozitivne i negativne konotacije, ali je kao koncept za tadašnje vrijeme bio bez presedana.

Habsburška monarhija je Berlinskim kongresom od 1878. godine dobila na upravu BiH, te je svojim birokratskim aparatom pored zvanične politike vodila vrlo profinjenu kulturalnu diplomatiju. Najprepoznatljivija arhitektonska forma koja je utjelovila politiku Beča jeste sarajevska Vijećnica. Sagrađena je 1896. godine u neomaurskom stilu dotada nepoznatom u BiH, na samom rubu Baščaršije. Odabirom stila i lokacijom austrougarska vlast je ozvaničila svoje prisustvo. Stilom se prekidao kontinuitet s osmanskom arhitektonskom tradicijom, a lokacijom pokušalo prodrijeti u zatečenu urbanu cjelinu.

Fin de siècl, vrijeme kraja 19. te početak 20. stoljeća, obilježeno je svjetskim izložbama na kojima su se svjetske sile nadmetale u dekoraciji paviljona. Od izložbi na kojima je Beč predstavio BiH naročito se ističe Svjetska izložba u Parizu 1900. godine. Paviljon BiH je bio veoma primijećen, što je rezultat temeljito razrađenog projekta. Ostave li se na trenutak kolonijalističke aspiracije Austro-Ugarske, kulturalna diplomatija Beča za projekat paviljona BiH u Parizu je prvorazredna – tada je u svijet odaslana lijepa priča o BiH.

Prostor ne dopušta elaboriranje pojedinačno svakog razdoblja historije BiH, te će se navesti još jedan od prije nekoliko decenija. Riječ je o Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine u Sarajevu. Cjelokupna pozitivna atmosfera pretočena je u riječi pjesme Zabranjenog pušenja „sada čitav svijet zna da postoji grad.“ Olimpijada ’84. je jedan od najboljih primjera pozitivne poruke i projekta kulturalne diplomatije. Slični projekti mogu biti vodilja za budućnost, jer mi možemo i znamo kada hoćemo.

 Šta dalje?

Treba djelovati na vrijeme. Nužno je graditi međukulturalni dijalog između nas samih i premostiti razmirice. Neophodno je odbaciti insistiranje na različitosti sa željom da pokažemo superiornost jednih nad drugima unutar „naše kuće“. Sigurno da bi ozbiljan projekat iniciran od strane države koji bi uključivao različite institucije s različitim kulturološkim pozadinama pomogao jedinstvu u različitosti, ono na čemu svoj identitet gradi Evropa. Osnivanje instituta ili formiranje radne grupe doprinijelo bi adekvatnijem pozicioniranju kulture u strateškom stvaranju pozitivne slike o BiH. Zašto stipendijama unutar BiH ne ponuditi mladima da se upoznaju i dijele iskustva. Ako ne budemo smogli snage i prihvatili kulturni diverzitet, nismo spremni za šarolikost EU. Identitet oko kojeg treba graditi okosnicu kulturalne diplomatije BiH je šarolikost, što je prava slika zemlje i jedini naš put.

(Tektst prvi put objavljen u: ”Da li smo spremni za šarolikost EU?”, u: Oslobođenje, Godina LXXIV, Broj 25.453, Sarajevo, 5.10.2017, 24-25.)