Piše: Fahrudin Vojić
Bosanska krajina je dio Bosne i Hercegovine, koji je veoma interesantan kako po svom prirodnom bogatstvu, tako i po kulturno-historijskom naslijeđu. Nekada je bila poznata i po nazivu „Turska Hrvatska“ zatim samo Krajina, a danas kao Bosanska krajina.
Jezička i geografska definicija
Smještena je na krajnjem sjevero-zapadu Bosne i Hercegovine, na samoj granici sa Republikom Hrvatskom. Prostire se na obje obale rijeke Une, između Hrvatske i manjeg bh. entiteta Republike Srpske. Nekada je Banja Luka bila glavno sjedište ove regije. Međutim, nakon Dejtona, u geografskom smislu pojam „Bosanska krajina“ obuhvata samo gradove koji se nalaze na teritoriju Unsko-sanskog kantona.
Osnovno značenje pojma „krajina“ jeste granica i to je njen slavenski korijen. Dakle, kada kažemo „granica“ mislimo na onu pravu granicu i krajnju liniju državne teritorije. I prije dolaska Osmanlija na ove prostore, Krajina je bila „krajinom“ u pravom smislu te riječi, ali prethodno krajinom ili krajištem zemlje hrvatskih plemića koju su Osmanlije zadnju osvojile od svih bosanskih teritorija. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, juni-juli, kojem je prethodio San-Stefanski mir potpisan 3. marta iste godine, Osmansko carstvo je izgubilo velik dio dotadašnjeg teritorija na Balkanu i povukla se do granice Bosne i Hercegovine, čiji je najistureniji teritorij bila Bosanska krajina u kojoj dolazi do miješanja različitih naroda i mentaliteta. Bivajući u kontinuitetu izloženi oružanim sukobina i bitkama, Krajišnici nisu imali mnogo vremena da se obrazuju, duhovno odgajaju i privredno razvijaju. Tako je krajiški mentalitet postao nadaleko poznat po svom temperamentu. Serhatlije ili graničari na kraju osmanskog carstva. U toj vjekovnoj borbi za život i smrt, narastao je poseban ratnički duh, poseban karakter ljudi, ljut i pitom po potrebi. Krajiški ters, moglo bi se reći. Ako mu dolaziš u miru i kao prijatelj, otvorit će ti dušu, primiti kao najrođenijeg. Krajiški inat, uprkos svemu, ako treba i na svoju štetu. Rodna gruda i kućni prag mu je svetinja.
Krajina je uvijek kroz historiju imala vrlo važan geostrateški značaj za sve imperije koje su dolazile i prolazile kroz Bosnu i Hercegovinu. Od Japoda i Rimljana, preko Slavena, hrvatskih plemića i Osmanlija, do Austrijanaca, Kraljevine Jugoslavije i Tita, ovaj dio Bosne i Hercegovine uvijek je privlačio veliku pažnju vladajućih struktura. Kroz Krajinu su uvijek vodili putevi koji su centralni dio Bosne povezivali sa Evropom i ostatkom svijeta. Ona je na neki način uvijek bila svojevrsna “tampon zona” između centralne vlasti smještene u Sarajevu i vojnih sila koje su imali pretenzije da osvoje Bosnu i Hercegovinu. Nemjerljiv je njen turistički potencijal, možda i najveći u cijeloj Bosni i Hercegovini, a snaga njene dijaspore gotovo da je dva puta jača od one iz ostalih regija u našoj zemlji.
Zapostavljena od centra
Naš pogled je više emotivni i patriotski, bez bilo kakve pragmatike. Krivica je i u nama, ali i Sarajevu koje ne prepoznaje da nam treba pomoći i da jakost Sarajeva ovisi i od jake Krajine, Podrinja, Hercegovine i Posavine. Ne uspijevamo od Sarajeva puno više dobiti od selama i bratskih naklona, što naravno nije samo po sebi dovoljno kako bi se ovaj kraj očuvao i razvijao.
Poslje zadnjeg rata i agresije na našu zemlju, nismo imali niti jednog svog predstavnika u Sarajevu, koji je na pravi način zastupao interese Krajine, tako je ona postepeno zapostavljana što je uzrokovalo mnoge negativne posljedice. Kao što sam prethodno spomenuo, nije sve do centrale, ima dosta toga što je do nas. Bošnjaci su u Krajini apsolutna većina, pa opet ne mogu da se dogovore i iznađu politički kompromis, te krenu ka njenom razvoju. Krajiški političari svojim odnosom prema centralnoj vlasti, kao i u pogledu međusobnih svađa i obračuna, izgledaju kao razvaljeno gnijezdo ljutih stršljenova.
Što se tiče centrale i zvaničnog Sarajeva, osnovni problem je to ona bira ljude koji će predstavljati Krajinu (koji su njoj podobni), što se u praksi pokazalo sasvim pogrešno. Nebitno koja je politička opcija na vlasti, Krajinu trebaju predstavljati ljudi koje narod u Krajini izabere, a jedino mjerilo treba da bude kvalitet i ulaganje napora u smislu borbe i zalaganja da Krajina dobije više nego što je do sada dobivala.
Kada su u pitanju investicije, tu nije potrebno mnogo govoriti. Dovoljno je kazati da iz centra države nije realizirana niti jedna ozbiljnija investicija od kraja rata do danas. Sva budžetska sredstva i novac kruži, uglavnom, na relaciji trougla Sarajevo-Mostar-Tuzla. Federacija BiH nema zakon o ravnopravnim ulaganjima kojim bi se svaki kanton zaštitio od nepravedne raspodjele budžetskih sredstava. Dakle, sve investicije s vrha zaobilaze Krajinu i ona ostaje u zapećku svake priče, iako ima najprometniji i najjači državni granični prijelaz, njegov potencijal do dan danas ostaje neiskorišten. Područje Krajine trebalo je biti kao ulazna vrata za evropske investicija, ali to se nikada nije desilo.
Na Prvom bošnjačkom saboru održanom 1993. godine, postojala inicijativa i ideja jedne manje grupe učesnika, da se stanovništvo iz Bosanske krajine iseli na područje oko Tuzle, ali srećom nije dobila podršku većine, pa se nije ni našla na dvenom redu, niti se o njoj raspravljalo ni glasalo. Zbog navedenog, u Krajini se i danas pitaju je li, iz perspektive politike, Krajina nebitna i nepotrebna centrali i zvaničnom Sarajevu?
Tako komplicirana situacija kada je u Krajina u pitanju, do sada ipak nije upalila crveni alarm, jer su Krajišnici takvi da mogu svašta deverati. Međutim, kada je Evropska unija ukinula vizni režim za BiH, a Njemačka počela potraživati kvalitetnu radnu snagu, Krajina se našla prva na udaru i proces migracija je otpočeo. Neki će kazati da to nije ništa strašno, jer su i prije iz Jugoslaviji Krajišnici odlazili trbuhom za kruhom van granica domovine. To je tačno. Međutim, za razliku od prijašnjih migracija, kada su pojedinci odlazili na privremeni rad u inostranstvo, danas iz Krajine sele i migriraju cijele porodice. Trend migracija se širi viralno i ako se ovako nastavi, u Krajini bi za kratko vrijeme moglo ostati samo staro i iznemoglo stanovništvo i po neki uposlenik u administraciji, iako i oni odlaze. Također, za razliku od onih prije odlazaka, današnji Krajišnici odlaze s namjerom da se nikada više ne vrate.
Krajini je potrebno više pažnje od centra i pravedniji odnos federalnih vlasti. U suprotnom, lako bi moglo da se desi da u miru izgubimo ono što samo u ratu životima odbranili. Stoga se u Krajini danas pitaju “Kome smeta jaka Krajina” i ko želi da je privredno i ekonomski uništi?