Piše: Sedad Bešlija
Bosna će kao ideja i država opstati ako se o njoj stalno bude promišljalo. U ovom tekstu nastojat ću ukazati na poimanje jednog aspekta pitanja identiteta u širem bosanskom kontekstu i poziciji savremenog muslimana, Bošnjaka u vezi s tim.
Poznato je da svaki čovjek ima više identiteta. Pri tome, često živi tzv. „multifreniju“, stanje u kojem ima previše sukobljavajućih „ja“. U poslijeratnoj Bosni ciklično se javlja javna debata o raznim identitetima. U posljednje vrijeme aktuelne su rasprave o tome jesu li dovršeni procesi razvoja nacionalnog/ih identiteta, je li zauvijek „zakovano“ pitanje etno-konfesionalno-nacionalne/ih zajednice/a u Bosni, šta je to savremeno bosanstvo koje se afirmira u jednom krugu intelektualaca, kakva je poveznica između želje za očuvanjem cjelovite države i definisanja nacionalnog/ih identiteta slično.
Postavlja se pitanje na koji način bi jedan stanovnik Bosne, a pri tome primarno musliman, Bošnjak trebao u svojoj glavi poredati sve te identitete ako želi očuvati cjelovitu bosansku državu, na historijskoj paradigmi koja je afirmirana stoljećima, i kao takvu je ostaviti u nasljeđe svojoj djeci i unucima?
Duh i slovo Medinske povelje
Naime, iz historije prvih muslimana čitamo poznatu epizodu pred nastanak prve države u onovremenim društvenim okolnostima Arabije:
Po dolasku u Medinu, poslanik islama, Muhammed, a.s., u gradu zatiče zajednicu sačinjenu od različitih grupacija stanovništa. Uočivši da je riječ o šarolikoj zajednici, izvršio je popis stanovništva, kako bi ustanovio realno stanje grada, te na temelju toga organizovao zajednicu.
Krunski čin priprema za osnivanje države bilo je pisanje čuvene Medinske povelje. Ona je bila prvi korak u konstituisanju te države. Riječ je o dokumentu koji je uredio prava i obaveze nemuslimanske manjine (kršćani, jevreji, politeisti…), zaštitio prava svih građana Medine bez obzira na njihovu vjeru i duhovnost, etničko porijeklo, boju kože, odredio jednak tretman za sve građane, te uspostavio saradnju između muslimana i jevreja. To je bio pravni, politički i mirovni dokument. Ovim svojevrsnim ustavom stvorila se zajednica jednakih u kojoj se svi članovi zajednice međusobno potpomažu i zajednički bore protiv neprijatelja.
Još jedna važna dimenzija i civilizacijski iskorak koji je učinjen Medinskom poveljom sadržani su u činjenici da su zajednice koje su živjele u neprijateljstvu 120 godina i bile sačinjene od različitih religija i rasa, objedinjene pod ovim ustavom. Posredstvom ovog sporazuma, poslanik islama je pokazao da se sukobi mogu okončati čak i među onima koji su jedni druge napadali svakom prilikom, bili otvoreni neprijatelji jedni drugima i nikada nisu surađivali, te da čak i takve zajednice mogu početi živjeti lagodno jedni kraj drugih.
Također, prema Medinskoj povelji, svako je bio slobodan ispovijedati vlastitu vjeru, političke ili filozofske izbore, bez ikakve prisile. Mogli su osnovati udruženja ljudi sličnih interesa. Svako je mogao prakticirati svoj vlastiti sistem pravde.
Medinski dokument je postepeno implementiran u praksi između 622. i 632. godine. Putem ovog ustava ljudi su prevazišli plemensku strukturu zasnovanu na rodbinskim vezama, te uprkos svojim ogromnim geografskim, kulturalnim i etničkim razlikama, uspjeli oformiti cjelinu. Cilj je bio okupiti ljude oko zakona koje su svi koncenzusom prihvatali. Povelja je garantirala kulturnu, vjersku i pravnu samostalnost/autonomiju u okrilju islamske države.
Dakle, ovaj dokument je imao dovoljno elemenata za čvrsto utemeljenje suživljenja muslimana i nemuslimana sa visokim stupnjem tolerancije.
Muslimanski, bošnjački i bosanski identitet
Bez obzira na prevladavajući antibosanski koncept identiteta koji dominira u političkim i intelektualnim krugovima savremenog srpskog i hrvatskog naroda u Bosni, bosanski musliman danas više nego ikada treba razumjeti duh i slovo Medinske povelje u odnosu prema drugom i drugačijem. Na tom putu, stalno treba imati u vidu dvije činjenice: razilaženja sama po sebi nisu dobra niti Bogu mila, ali On je htio da ih bude i ‘zato je ljude i stvorio’; u islamu postoje jake osnove za suživljenje sa nevjerom (kufrom), ali ne i sa nepravdom (zulumom).
Muslimani danas općenito u svijetu, a postoje ozbiljne pojave koje pokazuju da je to sve više slučaj i kod bosanskih muslimana, ispoljavaju određene slabosti u odnosu prema drugima i drugačijima (pa čak i unutar sebe) koji su, ustvari, rezultat kulturnog i psihološkog stanja u kojem se nalaze, a ne posljedica prakticiranja islama kojem deklarativno pripadaju, što je svojevrsni apsurd.
No, da bi se postavilo prema drugima i drugačijima (nemuslimanima, ali i unutar sebe) onako kako su se prema njima postavljali muslimani većim dijelom svoje povijesti, treba imati osjećaj samopouzdanja, pa možda i superiornosti u svojoj ideji. Danas, nažalost, muslimani nemaju ni jedno ni drugo, i zato svoj ‘islamijjet’ (islamstvo i muslimanstvo) neki muslimani dokazuju ugrožavanjem prava nemuslimana i potpuno neislamskim poimanjem različitosti.
Bosanski musliman se mora podsjećati na to da musliman može imati i privatne, svakodnevne odnose s nemuslimanima. Musliman može među nemuslimanima imati roditelja, daidžu, djeda, nanu, suprugu, poslovnog partnera, učitelja i dr.
Ne treba zaboraviti da je amidža Muhammeda, a.s., Ebu Talib, umro kao idolopoklonik, iako je oko deset godina bespoštedno štitio i branio Poslanika islama i konačno umro s njim u progonstvu što su ga idolopoklonici Mekke organizirali muslimanima i njihovim simpatizerima među nevjernicima. Ipak Ebu Talibovo idolopoklonstvo nije bilo razlogom nesporazuma između njih dvojice.
Postavlja se pitanje: ako je takav slučaj bio između poslanika i Ebu Taliba, kako je moguće da se danas među bosanskim muslimanima javlja takav međusobni antagonizam do te mjere da su neki od njih spremni proglasiti izdajnicima i nevjernicima drugog muslimana ako, recimo, ne dijele isto političko mišljenje. To pomračenje uma spada u krajnji oblik šizofrenije i sljepila koje se može javiti u jednom društvu i koje može biti fatalno za tu zajednicu.
Svaka samoizolacija, getoizacija, zatvaranje, usko shvatanje vjere, politike i života na štetu je samo i isključivo muslimana, a u našem slučaju bosanskih muslimana i države bosanske.
Bosanski musliman bi danas trebao spoznati da je moguće poredati vjerski, etnički i nacionalni identitet, a da oni ne moraju biti sukobljeni ili suprostavljeni. Ta polivalentnost identiteta i njegova primjena u potrebnim prilikama vrlo je važna s aspekta izbjegavanja ostrašćenosti u poimanju ovog pitanja, otklanjanja svakojakih strahova i razbistravanja stanja u glavama ljudi.
Bosanski musliman je u vjerskom smislu pripadnik islama, koji je autohton na našim prostorima punih šest stoljeća. Svaki vjernik musliman ima zagarantovano pravo živjeti svoju vjeru, kao što je to slučaj i sa pripadnicima drugih konfesija. To je dimenzija identiteta koja je primarno individualna i ne treba je miješati s ostalim identitetima. Ona se razvija kroz rad i djelovanje unutar religijskih ustanova kojima bi to trebala biti primarna misija i svrha postojanja.
Bošnjak je staro, povijesno ime za narod Bosne. Činjenica je da se dio bošnjačkog naroda prije 150 godina počeo izjašnjavati srpskim i hrvatskim imenom. Bošnjaštvo je multikonfesionalno. Bošnjaci su muslimani, ali ima ih i katolika, pravoslavaca, agnostika i drugih.
Bosanstvo je državni, državotvorni i državljanski identitet. U savremenom svijetu i Evropi 21. stoljeća od presudne je važnosti za državu Bosnu afirmirati bosansku državljansku ideju po principu da je svaki stanovnik Bosne s bosanskim pasošom ujedno i Bosanac.
Da bi bosanska država živjela još mnogo decenija i stoljeća savremeni muslimani, Bošnjaci, Bosanci su u prvom redu pozvani da se vrate vlastitoj civilizacijskoj širini koju crpe iz Medinske povelje i suživljenju u različitosti u kojoj će primarna biti borba za ideju s ciljem pridobijanja generacija koje će se identificirati sa zemljom u kojoj su rođeni.
Priznavanje prava drugom na postojanje i na različite identitete ne znači apriori njegovo odobravanje, niti odricanje od svojih ubjeđenja, kao ni odustajanje od nastojanja da se drugi pridobije za njih.
Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da svako onaj ko i dalje “jaše” na ratom uspostavljenom bošnjačkom etno-konfesionalno-nacionalnom konceptu, svjesno ili nesvjesno radi protiv historijske cjelovitosti države Bosne i Hercegovine zato što je taj koncept brat blizanac srpskom i hrvatskom etno-nacionalnom konceptu (jedan narod – jedna nacija – jedna vjera – jedna država) koji je, historija je dokazala, primarno antibosanski koncept.