Piše: Sedad Bešlija
Bosanski čovjek baštini višestoljetnu veliku, slavnu i korjenitu prošlost, ali u današnje vrijeme živi u potpuno drukčijem stanju. Od velike bosanske države koja je nekada bila kraljevina, a potom i najznačajnija evropska pokrajina Osmanskog carstva, sa životnim prostorom od Budima do Herceg-Novog i od Požege do Kosovske Mitrovice, i koja je kao takva diktirala društveno-političku paradigmu u jugoistočnoj Evropi, spalo se na krhku državu s neizvjesnom budućnošću koja je postala plijen hegemonističkih nastojanja susjednih država i njihovih unutrašnjih pajdaša, produženih ideološko-političkih ruku.
Mnogo je razloga za takvo stanje. Međutim, najopasnijim se čini „ubrizgani otrov“. Taj otrov je prouzrokovao i jedan vid duhovne okupacije preko koje su bosanskom biću strane ideje i ideologije (nacionalizam, fašizam, komunizam, neoliberalizam) iz dana u dan uništavale narodna i duhovna osjećanja. A ona su bila sadržana u ljubavi prema domu i domovini, poštivanju i njegovanju muslimanskih, pravoslavnih, katoličnih, jevrejskih, bogumilskih običaja, kulture i tradicije. U cilju oskrnavljenja i izopačenja duhovnih vrijednosti naroda koristile su se različite metode. Najčudnija od svih je obrazovni sistem koji je u posljednje stoljeće i po izravno utjecao na oblikovanje svijesti savremenih generacija. Generacija koje ne poznaju prošlost, ne razumiju sadašnjost i nemaju viziju budućnosti.
Bez promjene paradigme u oblasti obrazovanja i kulture neće biti moguće vratiti Bosnu na kolosijek pozitivne historijske uloge.
Umjesto ograničenih programa obrazovnih institucija potrebna je paradigmu koja će dovesti do promjene svijesti i revolucije u mentalitetu. Obrazovanje ne smije značiti samo suhoparno sistemsko učenje i podučavanje već preporod umova za svaki uzrast i sprječavanje njihove degeneracije.
Zato temeljni parametri obrazovanja moraju biti odgoj i lijepo ponašanje (etika), duhovni i materijalni razvoj, ispravan smjer te uspostavljanje idejnih okvira usmjerenih ka cilju u svim oblastima na temeljima nauke, daleko od bilo kakve isključivosti i radikalizma. Još prije četrdeset godina neki vizionari su govorili: „U srednoj školi su važniji časovi sociologije od časova vjeronauke. Ako našu djecu podučavamo temeljnom svjetonazoru kakav se prezentuje u savremenim sociologijama, onda se nemojmo čuditi kada ta djeca na ulice izađu sa automatskim puškama u rukama.“
Ključni obrazovni cilj mora biti prenošenje novim generacijama velikih odlika našeg bosanskog bića kao što su moral/etika, čast i dostojanstvo, na način da ih prihvate kao vlastite životne principe.
Da bi se postigao opisani cilj potrebno je od obdaništa do univerziteta izmijeniti nastavne planove i programe. Pripadnici nove generacije će biti vjernici (jer je to prirodno), radini, pošteni i učtivi, istinoljubivi, vezani za porodičnu harmoniju i disciplinu, čuvati svoju kulturu, tradiciju i historiju, ali i biti na stepenu da predvode čovječanstvo u utrci za nauku, tehnologiju i civilizaciju.
Sve navedeno još jednom potvrđuje da formalna politička nezavisnost koju je Bosna i Hercegovina dobila 1992. godine, sama po sebi, ne znači mnogo. Jer je „mentalni kolonijalizam“ za 150 godina ostavio povijesne posljedice i traume dugog trajanja.
Jedan bosanski mudrac je analizirajući stanje muslimanskih zemalja u 20. stoljeću zapisao: „Prihvaćanjem stranih idejnih uzora i traženjem političkog oslona kod stranaca, onih na Zapadu ili onih na Istoku svejedno, svaka od (muslimanskih) zemalja je dobrovoljno, na usta svojih novih upravljača, pristala na ponovno porobljavanje. Stvorila se jedna vrsta duhovne i materijalne zavisnosti, čiji je sadržaj: tuđa filozofija, tuđi način života, tuđa pomoć, tuđi kapital, tuđa potpora. Ove zemlje su stekle formalnu nezavisnost, ali nisu stekle stvarnu slobodu, jer svaka sloboda je prvenstveno duhovna sloboda. Nezavisnost naroda koji nije prvo izborio ovu duhovnu slobodu, uskoro će se svesti na himnu i zastavu, a ove dvije stvari vrlo su malo za stvarnu nezavisnost.“