Piše: Sedad Bešlija
Ako se pitamo zašto je važno imati nezavisnu državu u savremenom svjetskom poretku i geopolitičkom kontekstu najbolji odgovor nalazi se u stanju i položaju mnogih naroda koji nemaju svoju državu. Spomenimo samo Palestince, Ujgure, Čečene, Kurde i dr.
Narodi su do nezavisne države kroz historiju dolazili uglavnom krvlju generacija koje su svoje živote ugradili u temelje te nezavisnosti. Bosanska država je do 1463. godine bila svoja, bosanska, kojom su upravljali bosanski banovi i kraljevi zajedno sa bosanskim saborom. Ulaskom u sastav Osmanske države pa sve do disolucije Jugoslavije koncem 20. stoljeća, bosanska država i bosanski prostor bili su dijelom većih državnih organizacija. Referendumom 29. februara i 1. marta 1992. godine bosanska država je obnovila svoju historijsku nezavisnost nakon čega je uslijedilo i međunarodnu priznanje.
Nakon političkih izbora 1990. godine, i posebno hrvatskog i slovenačkog puta u nezavisnost, i naša država je krenula putem svoje slobode i nezavisnosti. Taj put je otpočet 27. februara 1991. godine ulaskom Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti BiH u skupštinsku proceduru. Osnovni ciljevi Deklaracije jačali su državnost Bosne i Hercegovine; Republika Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i nedjeljiva demokratska država svih građana, koji u njoj žive, zasnovana na slobodama i pravima čovjeka i građanina, na vladavini prava i na socijalnoj pravdi; Granice Bosne i Hercegovine su nepromjenjive; Suverenost pripada svim građanima Republike Bosne i Hercegovine; Građani ostvaruju suverenost putem općenarodnog referenduma i preko svojih slobodnih izabranih predstavnika; Suverenitet građana, koji se ostvaruje kao državni suverenitet Republike Bosne i Hercegovine neotuđiv je, nedjeljiv i neosporiv.
S obzirom na činjenice da je u Sloveniji i Hrvatskoj izbio rat, da je dotadašnja Jugoslavija postala prošlost, a da su samo politički predstavnici Muslimana/Bošnjaka u Bosni i Hercegovini (zajedno sa dijelom domoljuba iz ostalih naroda) jasno i precizno izabrali i krenuli put nezavisnosti bosanske države, u narednim mjesecima je došlo do višestrukih i opetovanih razgovora i pregovora svih ključnih jugoslavenskih političkih aktera na različitim destinacijama uz direktno uključivanje međunarodnih faktora o sudbini koja je čekala jugoslovenski prostor. Pregovorima se pokušalo riješiti novonastalo stanje i definirati postjugoslavenski politički odnosi.
Nadalje, 17. decembra 1991. godine usvojena je Deklaracija o Jugoslaviji koja je predviđala nezavisnost jugoslavenskih republika. Data je mogućnost republikama koje su težile nezavisnosti da se o tome izjasne do 23. decembra. U Deklaraciji je bilo 5 zahtjeva (međunarodne norme, pregovaranje i mirovno djelovanje) koji su se morali ispuniti od strane podnosioca. S tim u vezi Predsjedništvo BiH održalo je sjednicu 20. decembra 1991. na kojoj je na stolu bila i Deklaracija Ministarskog vijeća Evropske zajednice o Jugoslaviji i Deklaracija o smjernicama za priznavanje novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu. Ti dokumenti su izazvali veliku raspravu između članova Predsjedništva. Na koncu, većina je u raspravi naglasila da se radi o historijskom trenutku te da je potrebno donijeti odluku o podnošenju zahtjeva Europskoj zajednici i njenim državama članicama za priznavanje suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Ta odluka je dodatno aktivirala antibosanske političke snage da nastave realizaciju strategije o podjeli Bosne i Hercegovine dogovorene na pregovorima „Tuđman-Milošević“ u Karađorđevu 25. marta 1991. godine.
Hrvatski politički separatisti u Bosni i Hercegovini 18. novembra 1991. godine formirali su tzv. Hrvatsku zajednicu „Herceg Bosna“, da bi 9. januara 1992. godine srpski politički separatisti protuustavno formirali tzv. Republiku srpsku Bosnu i Hercegovinu, zbog najava, kako su govorili, da će Evropska zajednica 10. januara objaviti priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji, poznatija kao Badinterova komisija, 11. januara 1992. godine, dala je Mišljenje o ispunjavanju uslova za priznavanje pojedinih jugoslavenskih republika. Bosna i Hercegovina je obuhvaćena Mišljenjem broj 4 u kojem je rečeno da za njeno priznavanje treba organizirati referendum na kojem će se provjeriti volja građana.
Zadnje prijeratno zasjedanje Skupštine R Bosne i Hercegovine (9. zajednička sjednica Vijeća Skupštine R BiH) održano je 24/25. januara 1992. godine. U velikoj političkoj bitki koja je trajala do pred zoru sljedećeg dana, na kraju je prevladala odluka da se Referendum raspiše za 29. februar/1. mart 1992. Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Referendum je organiziran pod velikim pritiskom i pokušajem ometanja od strane antibosanskih političkih i vojnih faktora u tom trenutku. Uz predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, svakako da je vrlo važno u kontekstu referenduma istaknuti i ime potpredsjednika republičke Skupštine Mariofila Ljubića te čelnika Republičke izborne komisije i Organizacionog odbora za provedbu referenduma Mirka Boškovića.
Iako je bilo konkretnih pokušaja sabotaže glasanja na referendumu (Drvar, Bosansko Grahovo, vojna vježba JNA na dan referenduma, ubistvo Boška Zahara i Save Potajca i ranjavanje Semira Maglića na srpskoj barikadi u Turbetu), ipak, referendum je uspješno okončan, a Republička izborna komisija je nakon obrade podataka saopćila da se od ukupnog broja birača (3 253 847) na referendum odazvalo 2 073 568, odnosno 64,31%. Pozitivan odgovor na referendumsko pitanje dalo je 99,44 % (2 061 932). Na taj način Republika Bosna i Hercegovine je postala nezavisna država.
Odgovor antibosanskih snaga na referendum i kasnije međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine bile su barikade i brutalna četverogodišnja agresija na državu koja je kulminirala genocidom nad bosanskim muslimanima u Srebrenici i masovnim ratnim zločinima u velikom broju bosanskih gradova.
Dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni, te dvadeset i osam godina od stjecanja statusa nezavisne države, antibosanske političke sile nisu odustale od nakana da rasture bosansku državu, iako su svi ključni akteri koji su to pokušali učiniti početkom 90-tih godina prošlog stoljeća već završili u međunarodnim kazamatima kao presuđeni ratni zločinci ili pod zemljom.
Aktuelni sanjari o nestanku Bosne nikako da shvate dubinu historijskih korijena na kojem se ova zemlja temelji. Nikako da shvate da je Bosna država preko hiljadu godina u kontinuitetu od ranog srednjeg vijeka do danas, a imena svih banova još nismo ni otkrili. Nikako da razumiju da Bosna nikada nije bila ni srpska ni hrvatska zemlja u pravnom smislu te riječi već da je povijesna konstanta svijest bosanskog naroda o domovini, državi i ideji Bosne i njenoj državnosti, bez obzira na to što je od sredine 15. do početaka 20. stoljeća bila dijelom velikih carstava (Osmanskog od 1463. i Austro-Ugarskog od 1878.). Nikako da razumiju da su savremene generacije koje vole Bosnu sada potpuno svjesne kontinuiteta antibosanskih politika koje su obilježile posebno 19. i 20 stoljeće i u nekoliko navrata ugrozile opstojnost države i bosanskog društva općenito. Također, radi vlastite mentalne katarze i civilizacijskog iskoraka, svi oni koji sanjaju o nestanku Bosne trebali bi shvatiti da je Bosna sazdana na višekulturalnosti i višekonfesionalnom životu i suživljenju, koji predstavljaju civilizacijsku vrijednost i kulturnu paradigmu u Evropi i za Evropu. I možda ono što je najvažnije, sanjari o kraju Bosne moraju uvijek računati na generacije koje su svjesne da je historija Bosne ustvari historija borbe za Bosnu, pa su stoga spremni uvijek i iznova dati svoje živote za tu ideju baš kao što su to činile i prethodne generacije kroz minula stoljeća. Na bosanskom pitanju, uvijek i iznova se testira mogućnost civilizacijskog dostignuća kojeg baštini i savremena Evropa – suživljenja jedinstva u različitosti. Kada Bosna ne bi bila moguća, kada bi Bosni istekao rok trajanja, to bi značilo kraj i Evropi kakvu je generacije nastoje razvijati, u duhu općeljudskih univerzalnih vrijednosti i humanizma.
Nezavisna bosanska država je garant opstojnosti i zaštite temeljnih ljudskih prava svakom pojedincu i kolektivitetu koji priznaju državu Bosnu kao svoju. Zato je važno dalje jačati sve pravne i društvene mehanizme koji će razvijati osjećaj pripadništva bosanskoj državi i onemogućiti sve antibosanske težnje i snove retrogradnih političkih i intelektualnih krugova koji su, u više navrata u prošlosti, stotinama hiljada ljudi naprasno prekidali živote i uništavali budućnost generacijama koje dolaze.
Sretan 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!