Piše: Sudbin Musić
Bosna i Hercegovina je u 2018.godini obilježavala 26 godišnjicu dramatičnih događaja iz 1992.godine, kada je ova mala evropska zemlja, neposredno po međunarodnom priznavanju postala poprište najkrvavijeg rata na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u septembru 1995.godine, sukob je okončan. Društvo i zemlja su i dalje podijeljeni, ustavno i etnički. U zemlji koja je kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji i koja nema etnički konsenzus o pristupanju NATO savezu, rezultati izbora u BiH u oktobru 2018.godine, obilježit će sigurnu prekretnicu i početak neke nove ere za njene građane.[1] No pitanje je kakve?!
Početkom oktobra 2018.godine planirano je održavanje izbora u Bosni i Hercegovini za gornje nivoe vlasti (entitetske, kantonalne i državnu) a prema Izbornom zakonu koji je u Decembru 2009.godine Sud u Strasbourghu proglasio diskriminirajućim po članu 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima.[2]
Da bi stvari bile kompliciranije, rukovodstva susjedne Hrvatske i Srbije, zemalja duboko involviranih u dramatični raspad Jugoslavije, i agresije na BiH, i dalje generiraju politike u Bosni i Hercegovini. I ne samo one. Pozivi na secesionaizam zadnjih nekoliko godina, zvanično su i agenda predizbornih političkih predstava partija sa srpskim i hrvatskim predznakom. Hapšenje ruskog oligarha na banjalučkom aerdordromu te njegovo protjerivanje iz zemlje, Konstantina Malofeeva ”finansijera secesionističih pokreta u zmeljama pod ruskim utjecajm govori o ozbiljnosti situacije u zemlji i regionu. Popularnom ruskom piscu Zaharu Prilepinu koji se iz Beograda uputio ka Banja Luci, gde je trebalo da bude glavni gost manifestacije Kočićev zbor, Naredbom Obavještajno-bezbednosne agencije (OBA) BiH od 26. marta 2018. zabranjen je ulazak u Bosnu i Hercegovinu. ”Njegovo prisustvo u BiH predstavlja pretnju bezbednosti, javnom poretku ili međunarodnim odnosima BiH” – navodi se u rešenju koje je uručeno ovom ruskom piscu. Ruskih i drugih utjecaja an BiH kao i opasnosti koje nose, svjesni su i određeni krugovi unutar EU. Austrijski kancelar Sebastijan Kurz koji trenutno predsjedava Vijećem EU, istakao je da je Austrija zemlja koja najviše u EU podržava Zapadni Balkan, te se založio se za pristupanje zemalja s područja zapadnog Balkana EU, upozorivši da bi se, u suprotnom, region mogao naći pod utjecajem drugih.
“Istina je da postoji perspektiva pristupanja EU ili za snažniji utjecaj Rusije, Turske i iz drugih dijelova svijeta. Izgubiti taj region, koji je tako blizu nas, bilo bi loše po Zapadni Balkan, ali i nas u EU”, upozorio je Kurz na Evropskom forumu Alpbach.
Retorika predsjednika manjeg bh entiteta polako uzima danak. U međuvremenu, nakon nekoliko neriješenih teških ubojstava za koje se direktno ili indirektno u javnosti sumnjiči režim u manjem bh entieteu, pretučen je novinar BN Televizije Oliver Kovačević. Kovačević je u izjavi za portal Buka izjavio da je za najdirektniji udarac na slobodu medija koji je na svojoj koži osjetio prilikom bolničke posjete Milorada Dodika, u svojoj bolničkoj postelji direktno optužio upravo njega. ”Rekao sam mu da on snosi krivnju za ozračje koji je stvoreno. Stvoreno je ozračje u kojem se napadaju novinari, označeni od vlasti kao neprijatelji i premlaćuju metalnim šipkama”, rekao je Kovačević. Kako se zahuktava predizborna kampanja predsjednik manjeg bh entiteta ne bira sredstva. Atmosfera u regionu dodatno se podgrijava pričama o razmjenama teritorija i eventualnom najnovijem eventualnom humanom preselenju naroda na jugu Srbije i sjevera Kosova. Kako i na koji način će se sve odraziti na i onako teško ekonomsko-političku situaciju u BiH ostaje da vidimo. Najveći broj građana je izgubio strpljenje. Priliku za neko bolje sutra već odavno traže u nekim drugim zemljama.
Njemačka – obećana zemlja
Migracije na prostoru bivše SFRJ, a posebno iz Bosne i Hercegovine nisu ništa novo. Odrednica privrednog razvoja u Bosni i Hercegovini u periodu1945-1950 bilo je upravo siromaštvo kako će to ustvrditi bosanskohercegovačka historičarka dr.Vera Katz.[3] U nekim dijelovima BiH ovaj trend će se nastaviti pa i pod političkim pritiscima nosioca vlasti kako je to bio slučaj sa širim područjem Sjeverozapadne Bosne ili Zapadne Hercegovine. Posebno nakon ”Cazinske bune”. Tako će 70-tih godina prošlog stoljeća iz ekonomskih razlog prema procjenama tadašnjih republičkih vlasti samo sa područja Bihaćke regije van tog prostora, pretežno u Sloveniji i zemljamq Zapadne Evrope egzistenciju potražiti između 25-30.000 stanovnika.[4] Ratne migracije devedesetih u regionu, a posebno u BiH posebna su priča. Polovina bosanskohercegovačke populacije je usljed ratnih prilika pokrenuta sa mjesta prebivališta. Nakon progona, bijega ili deportacije, gotovo polovina populacije BiH je tokom 1992. godine potražila utočište u mnogim zemljama širom svijeta. Krajem jula 1992.godine, Visoki komesarijat za zbrinjavanje izbjeglica je na Prvoj je konferenciji pod nadležnošću Ujedinjenih naroda službeno zahtijevao od vlada Europskih država da izbjeglicama, koje zbog bijega od sukoba i kršenja ljudskih prava dolaze iz bivše Jugoslavije, pruže privremenu podršku. Postojala su 3 razloga za ovakvu odluku: kao prvo, da stanovnici bivše Jugoslavije budu primljeni kao izbjeglice u državama i da im bude zajamčena podrška, i drugo, prava i prednosti izbjeglica moraju biti prema standardima s kojima se slaže međunarodna zajednica. Treće, do uspostave sigurnosti u njihovim državama, izbjeglicama bivše Jugoslavije treba se omogućiti boravak, uz uvjet da se u obećanom roku uz pomoć međunarodne zajednice, vrate u svoje države. U prva 4 mjeseca 1995. godine oko 700.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije bilo je pod tzv.privremenom podrškom.[5] Za preko pola miliona naših građana zadnja stanica bila je Njemačka. Ostale zemlje EU su i tada, kao i danas vodile računa o izbjegličkim quotama koje život znače. Danas smo svjedoci suprotstavljanju Poljske, Madjarske ili Slovačke najezdi migranata sa Bliskog Istoka. Devedesetih su to bile neke druge zemlje u EU. Bosna i Hercegovina postala je poprištem nove epizode svjetske migrantske krize. Slike iz gradskih parkova Sarajeva ili Bihaća upozoravaju na nadolazeću humanitarnu ali i bezbjedonosno-sigurnosnu krizu koja je će sigurno kulminirati sa prvim niskim temperaturama.
Njemačka je, pored finansijske pomoći, svoju spoljnju politiku spram zemalja Zapadnog Balkana, posebno u BiH kreirala i izbjegličkom politikom, ali ipak poštujući doduše sve prethodno dogovoreno vezano za tzv. privremenu podršku. Odlukom Vlade Švedske, na primjer, rukovođene preporukama Carla Bildta, nekadašnjeg premijera ove zemlje a poslijeratnog Viskog predstavnika u BiH (de facto guvernera BiH), duboko involviranog u ratna i poratna dešavanja u BiH, te kreiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, da bosanskim izbjeglicama dodijeli državljanstvo, otvoren je prostor da isto učine i ostale zemlje iz velike skandinavske porodice, te Holandija, Francuska, UK… Pritisak na bh izbjeglice u Njemačkoj započet prerano, nažalost već 1997.godine, stvorio je opštu pometnju. Stvarni povratak na porušena zgarišta bio je u nekoj mjeri moguć tek 2000.-te godine. U zemlji sa užasnim ratnim naslijeđem povratak kućama je svakako bio upitan. Za one koji su se vraćali u BiH započela je agonija koja traje već dvije decenije. Ostali bh građani u Njemačkoj, svjesni posljedica rata i novouspostavljene entitetske podjele koja je cementirala ratne linije razgraničenja, tražili su načina da ostanu na Zapadu ili da iz Njemačke ode dalje, u USA, Kanadu ili Australiju. Danas najbrojnije zajednice Bosanaca žive u St.Louisu, Chicagu, Torontu, Melbournu ili Brisbane-u.
Migracije koje (socijalni) mir znače
Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog procesa omogućen je odabir daljeg mjesta boravka i života nakon uspostave mira u BiH.[6] Ovaj Aneks je, prvih poslijeratnih godina, kod bošnjačke populacije shvaćen uglavnom povratničkim. Posebno u zapadnom dijelu zemlje.Za razliku od Bošnjaka, srpske i hrvatske zajednice su u najvećem broju omogućavale ostanak izbjeglim Srbima, odnosno Hrvatima, na područja gdje su ovi narodi većina, na teritorijama koje su tjekom rata kontrolirale srpske ili hrvatske oružane snage. Etnička kristalizacija Bosne i Hercegovine nastavljena je i u poslijeratnom periodu. Etničko šarenilo kao karakteristika zemlje na koju su njeni građani bili ponosni, već više od dvije decenije pokušavaju spasiti njeni najhrabriji građani – povratnici.
Grad Prijedor na sjeverozapadu BiH možda je najbolji primjer u zemlji. U Prijedor se, neposredno nakon rata, unatoč strašnim zločinima i velikom broju žrtava, vratila velika grupa Bošnjaka. Prva decenija povratka obilježila je proces normalizacije međuljudskih odnosa. Povratak u Prijedor išao je daleko brže nego bilo gdje drugo. Prijedor je postao primjerom zajednice u kojima su povratak i suživot mogući pa i funkcioniranje nekakvog Dejtonskog bh društva. Ipak, u odnosu na prijeratnu statistiku, do 2010.godine u Prijedor se vratilo u prosjeku svega 20% prijeratnih prijedorskih nesrba, uglavnom Bošnjaka u gotovo svim lokalnim mjesnim zajednicama. Slična situacija je sa Srbima povratnicima u Bosanski Petrovac ili Drvar, gradove u kojima sud o rata Srbi predstavljali većinu. U gradiću Lušci Palanka kod Sanskog Mosta, do rata naseljenog većinski srpskim stanovništvom osnovnu školu pohađa tek 6 učenika.[7] Proces povratka Hrvata tekao je daleko sporije. Priče o nestanku Hrvata u BiH ipak vuku korjene iz manjeg bh entiteta Republike Srpske, i naočitiji su na prostoru Banjolučke biskupije koja je o ovom problemu najglasnija.[8]
Bosanski put u EU-autostrada pakla
O tome kako izgleda put u EU na bosanski način možda najslikovitije govori spomenik podignut palim srpskim borcima u prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Trnopolje u blizini grada Prijedora, u kojem su bili zatočeni, mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati. Teško da ćete sličnu situaciju naći negdje drugdje na evropskom kontinentu. Preživjeli logoraši Trnopolja danas se pitaju, kako bi izgledao sličan spomenik nacističkim vojnicima u prostoru nekog koncentracionog logora iz Drugog Svj.rata, na primjer logora Dachau u Njemačkoj. Kakve bi implikacije po njemačko društvo imala rasprava koju bi pokrenula inicijativa za podizanje ovakvog spomenika. Da ironija bude veća, spomenik u Trnopolju, na svega dvadesetak kilometara zračne linije od fizičke granice s Europskom Unijom, svojim izgledom najveći broj posjetitelja asocira na orla na njemačkom grbu. Pri tom su upravo sa ovog mjesta prijedorski ne-Srbi započeli svoj prvi egzodusu ljeto 1992.godine. Logor Trnopolje je bio klasični koncentracioni logon za internaciju i deportaciju nesrpskog stanovništva Prijedora. O ekonomskoj situaciji u ovakvim društveno-političkim okolnostima u kojima je moguć ovakav jedan spomenik, teško je i govoriti. Spomenik u Trnopolju je prava slika u ogledalu Bosne i Hercegovine danas.
Prema posljednjim istraživanjima obavljenim tjekom 2017.godina, Bosna i Hercegovina je na samom dnu ljestvice po stepenu razvoja u Evropi i svijetu. Podaci Direkcije za evropske integracije BiH kažu da svaka šesta porodica živi u siromaštvu. Prema Globalnom indexu konkurentnosti za 2016/2017.godinu , BiH nije zabilježila promjene rezultata u svom rangiranju te je i dalje na 107 mjestu od ukupno 138 zemalja svijeta.[9] U oktobru 2017. godine broj registriranih nezaposlenih osoba u BiH iznosio je 478.191.[10] Od gotovo pola miliona nezaposlenih 57% su mladi. Sa visokom školskom spremom njih 39.531 (uključujući doktore nauka i magistre). I naravno, njih preko 60% odmah želi napustiti BiH. Oni koji to mogu masovno odlaze. Sve ovo je posebno očito u povratničkim zajednicama u kojima je najočitiji i egzodus iz Bosne i Hercegovine. Nekada ratom opustošena područja danas su najljepše pustnje na svijetu prepune lijepih, obnovljenih kuća koje tjekom godine zjape prazne. One ožive tek u sezonama godišnjih odmora. Svjedoci su ljubavi prema Bosni, ali su i nijemi spomenici izgubljenoj sreći neke bosanske porodice koja danas živi negdje daleko. Sreći, koja se danas i onako mala grupa povratnika, ponovo pokušava pronaći negdje u Njemačkoj-Bosancima obećanoj zemlji, pa makar sreća bila samo prividna. Osjećaj slobode i sigurnosti, a uz posao koji se podrazumijeva, nedostaje većini građane Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj psihoza bezperspektivnosti tjera i one kojima odlazak nije nužan. Zemlja iz koje roditelji tjeraju vlastitu djecu. Na sceni je novi vid migracija koje su definitivno i ekonomske ali i političke prirode. Za prvih devet mjeseci u 2017. godini iz BiH se, samo u Njemačku odselilo oko 13.300 osoba, kažu u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Prostom računicom 50 građana dnevno svakog radnog dana u Ambasadi. Trend koji je u 2018.samo nastavljen. Ovu informaciju potvrdila je za ATV Ambasada Njemačke u Sarajevu, koja bi do kraja ove godine mogla da obori prošlogodišnji rekord po broju odobrenih radnih viza. Brojka se utrostručila u posljednje dvije godine i potvrđuje procjene o masovnom iseljavanju ali ipak konačnu brojku onih koji odlaze ni jedna od tri statističke institucije u zemlji na preporuku medjunarodnih eksperata ne objavljuje. Ići ili ostati, pitanje je koje u BiH svakodnevno sebi postavlja svaki njen građanin.I njemačke ambasade u regionu su zagušene.[11] Pri tom njemačke vlasti planiraju dodatno liberalizirati ulazak građanima Zapadnog Balkana. Pri tome sa jedne strane, uloga Njemačke krajnje humana. Zašto ne primiti novu, kvalificiranu radnu snagu koja tečno govori, već 90-tih godina naučen njemački jezik? No, zanimljivo je da se njemačka spoljnja politika ne pita kakva je njena stvarna uloga u BiH. Egzodus iz regiona doista nema etnički prefiks. Osim što Njemačka danas ovim samo prividno pomaže kupovini socijalnog mira smanjenjem broja nezaposlenih u BiH, a koju vlast u u ovoj zemlji godinama uspješno kupuje sredstvima MMF-a, Njemačka svjesno ili ne, indirektno učestvuje u konačnoj fazi kreiranja etnički čistih prostora. Istovremeno je svjesna i diskriminacije koja je u ovoj maloj zemlji svakodnevnica. Broj onih koji napuštaju zemlju smanjuje preveliki broj nezaposlenih, barem na neko određeno vrijeme. Međutim, o efektima odlazaka na povratnička i ratom pogođena područja niko ne razmišlja. Statistički pokazatelji na području Prijedora su poražavajući. U mjestu Čarakovo kod Prijedora koje do rata brojalo 2417 stanovnika, 2003.godine se vratilo njih 462. Danas u ovoj mjesnoj zajednici živi oko 250 stanovnika. U jednu od najvećih škola na području cijelog grada koja je do rata nosila ime „Bratstvo-jedinstvo“ u naselju Hambarine, prvi razred ove godine pohađa tek jedna djevojčica. Kakos e radi o devetogodišnjoj školi upitnog opstanka koju pohađa stotinjak učenika sa područja šest mejsnih zajednica, prema informacijama školskog osoblja, školu će do kraja 2018.godine napustiti dodatnih 21 učenik čiji roditelji su uspjeli pronaći poslodavce u Njemačkoj. U selu Zecovi u školi će od prvog do petog razreda ostati njih samo sedmoro pa je realna pretpostavka uprave Osnovne škole Dositej Obradović čije je ovo istureno odjeljenje da će se škola zatvoriti a djeca prebaciti u susjedno Čarakovo. Starosna dob povratnika i smrtnost posebna su priča.Mladih ljudi gotovo da i nema. Povratak je, sudeći po ovim pokazateljima, postao priča koja je definitivno dovedena u pitanje, a s njim i mnogo toga još.
Countdown
Londonska konferencija o provedbi mira dovela je do uspostave Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira koji, pod predsjedanjem visokog predstavnika, funkcionira kao izvršni organ PIC-a, koji se pretvorio u čuvara kontroliranog kaosa u Bosni i Hercegovini. Pored Francuske, Italije, Japana, Kanade, Rusije, Sjedinjenih Američih Država, Velike Britanije, Predsjedništva Europske unije, Europska komisije, Organizacija islamske konferencije (OIC) koju predstavlja Turska, jedna od članica je i Njemačka.
Godina 2018.godina je prilika da Međunarodna zajednica razmisli o svojoj ulozi u BiH. Posebno Njemačka. Ni nakon 26 godina žrtve rata u Bosni i Hercegovini nisu ostvarile svoja prava, odnosno, oni ta prava moraju tražiti u entitetima u kojima žive, i to samo kada su u pitanju socijalna davanja ili skromna novčana primanja regulirana entitetskim zakonima o civilnim žrtvama rata. O memorijalizaciji je, u zemlji apsurda, gotovo nemoguće govoriti. O stupnju reintegracije povratnika najbolje govore statistički pokazatelji o uposlenim ne-srbima u javna preduzeća i ustanove, kako na lokalnom tako i višim nivoima koja su manje više etnički čista. Ovom u prilog govori činjenica da ne postoji lokalna zajednica čija je uprava ikada i pokušala napraviti konkretan projekt reintegracije niti je za takvo što ikada postojala inicijativa ali ni razumijevanje kako domaćih tako i inozemnih čimbenika u BiH. Pri tom da zanemarimo ponovo aktualiziranu priču diskriminaciji, atacima na ljudska prava, vjerske slobode, ali i priču o bosanskom jeziku, neprihvatljvom republičkosprskoj vlasti.
Osim što se jako malo uradilo na jačanju pravosudnog sistema, čime bi se efikasnije suzbijala korupcija koja guta i onako rasturenu poslijeratnu privredu, ali i i na bezbjedonosno-sigurnosnom aspektu, te pokušaju nastavka reformskih procesa i procesa demokratizacije koja podrazumijeva vraćanje osjećaja sigurnosti svim građanima ove države, nije se učinilo gotovo ništa, ili je sve ostalo tek na pokušaju. Jačanjem kapaciteta države put u EU i NATO imao bi smisla. Ovako je svakako doveden u pitanje. Liberalizacija viznog režima i izbjegličke quote sigurno nisu riješenje. Posljednjom etapom ”etničkog čišćenja” u etnički homogeniziranim entitetima stvara se prostor novim radikalnim snagama i secesionistima za dodatnu destabilizaciju zemlje i društva, ali i cijele regije Zapadnog Balkana. Predsjednik manjeg bh entiteta je to već obilato iskoristio. Srbija i Rusija također. Građani BiH su do sada izgubili mnogo. Evropa bi, međutim, mogla mnogo više. Vrijednosti savremene evropske demokratije morale su već na početku implementacije mira u BiH biti prioritet. Ili su i njeni posljednji djelići zakopani negdje na 20 kilometara zračne linije od bh granice sa Evropskom Unijom, u temelje onog spomenika u Trnopolju, a s njima i Europska Unija?!
[1] https://europeanwesternbalkans.com/2017/09/15/nato-integration-lead-new-referendum-republika-srpska/
[2] https://www.legal-tools.org/doc/249bae/pdf/
[3] Siromaštvo kao odrednica privrednog razvoja u Bosni i Hercegovini (1945-1950).. u: Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije – zbornik radova. Sarajevo 2007. Institit za istoriju, 321-335.
[4] Admir Mulaosmanović, Bihaćka krajina 1971.-1991. (Utjecaj politike i političkih elita na privredni razvoj). Sarajevo: Institut za istoriju, 2010, 63. str.
[5] Zarchi, M. J. A., Migracije unutar istočnog bloka…, Polit. misao, Vol XXXIV, (1997.), br. 3, str. 63—73
[6] http://www.ohr.int/?page_id=1252
[7] Podatak uprave škole
[8] Biskup Komarica: Hrvati potpuno nestaju iz RS napušteni od države, politike i predstavnika svoga naroda, portal Vijesti.ba
[9] https://dnevni-list.ba/bih-na-dnu-po-siromastvu-i-nezaposlenosti-najgori-u-europi/
[10] http://www.bhas.ba/saopstenja/2017/LAB_03_2017_10_0_BS.pdf
[11] Svi bi u Nemačku: Navala na Balkanu, konzulati “zagušeni”, TANJUG SUBOTA, 1.09.2018. | 14:20