Piše: Kemal Obad
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, krenula je nova školska godina koja je bila umnogome drukčija u odnosu na prethodne. Nazirali su se školski dani a da svakodnevni saputnici đaka više neće biti meci i granate, improvizovane učionice po podrumima te obnovljeni nastavni planovi i programi koji se trebali osvijestiti i odgojiti nove generacije o Bosni, bosanskoj zemlji i herojskoj borbi za stvarnu ideju slobodne Bosne i Hercegovine. Zapravo sve su to bile tehničke pripreme, dok je stvarni fokus bio na novoupisane prvačiće – prve postratne generacije koje su počele usvajati znanja isključivo pod novim sistemom obrazovanja. To je bio još jedan historijski preokret u burnoj prošli domovine, prema kojem su za dvije decenije trebali izrasti novi lideri i pokretači Bosne i Hercegovine, a djeca izbjeglice kao i ona rođena u izbjeglištvu biti sastavni dio novog procesa. Za nastavno osoblje, obrazovano i odraslo u nedemokratskom sistemu, to je bio više nego ogroman izazov.
Kako su se devedesete bližile kraju, trend koji je trebao biti obećavajući na pragu 21. stoljeća, izgubio je svoju prvobitnu formu, a generacije umnih ljudi koje su povele i jačale Bosnu i Hercegovinu kroz agresiju kao i akademska zajednica koja je bila sastavni dio u kreiranju temelja novih pedagoško-metodičkih obrazaca polahko su se povlačile iz društevno-socijalne zbilje u pasivne jedinke jedne historijske epohe. Naravno, postojali su faktori iz međunarodne zajednice koji su uvjetovali da se određeni politički akteri povuku sa političke scene, pa ipak problem postratnog razvoja mladih generacija u Bosni i Hercegovini bio mnogo složenije pitanje.
„Ubijanje“ lidera
Današnje zabušenje medijskog prostora pojedincima ili grupama iz omladinske populacije koji ni na koji način nisu relevantni da govore o složenom migracijskom trendu odlaska van granica naše države ili ekonomskim problemima većine mladih, rezultat je upravo procesa koji je započeo prije dvadeset godina. Naime, kada se nakon 1996. godine trebalo krenuti u kreiranje lidera nove političke, ekonomske ili socijalne zbilje u državi, desio se suprotan proces. Umjesto „intelektualnog“ rađanja novih lidera zajednice, generacije koje su trebale preuzeti odgovornost pametnih i mislećih aktera političke stvarnosti Bosne i Hercegovine s početka devedesetih, odlučile su u nedostatku svoje strateške opredjeljenosti i vizije za 21. stoljeće kreirati fabrike za proizvodnju poltrona, nemislećih, bezidejnih i propasivnih sljedbenika koji će kao pijuni služiti za šahovske političke igre pohlepe. Glumeći novog „Gordon Gekka“, ti pojedinci u svojim kasnim dvadesetim i tridestim godinama, iskoristili su jedan indirektni proces smjene generacija koji je zbog svih okolnosti u postratnom tranzicijskom političkom bosansko-hercegovačkom prostoru bio neminovan. Takvi procesi rezultirali su najprije sve manjim brojem intelektualno i strateški sposobnim ljudima na ključnim pozicijama, a istovremeno podsjećanje na agresiju i borbu postali su izborni instrument koji je održavao nesposobne pojedince na mjestu koje im je omogućavalo nezasluženu političku moć.
Taj utopijski proces potiskivanja liderstva a kreiranja novog oblika političkog poltronstva primjetio je i Alija Izetbegović, koji je u postratnim godinama podsjećao na ono što je već pisao 1971. godine, u svom poznatom i često citiranom tekstu objavljenom u Preporodu, da umjesto slijepe poslušnosti i pokornosti, nove generacije treba pripremati da budu samosvjesni lideri, te da se više uče „o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste. Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.“
Međutim do vremena dok su generacije 80-tih i ranih 90-tih završavaju ili su već završili fakultetski studij, sunovrat procesa „proizvodnje poltrona“ koji su uslijedio nakon 1996. godine pokazao je da naša država ostaje bez svoje omladinske populacije i to ubrzanim tempom. Milenijska generacija (rođeni između 1981. do 1996) u Bosni i Hercegovini koja je zapravo trebala biti predvodnik novog procesa postala je velikim dijelom žrtva vještačkog „političkog vjernika“ ili „vjernika politike“ – aktera slijepog nekritičkog slijeđenja političkog života koji mu je nametnut. U takvim okolnostima, izjave „mene politika ne interesuje“ ili „mene se politika ne dotiče“ ukazivale su na uspjeh pomenutog procesa „desocijalizacije“ i „dezorijentacije“ mladih u pogledu važnosti društvenog aktivizma. Svjesnost pojedinca koji se ističe iz grupe da određena praksa nije u skladu niti pripada suštini pravednog političkog poretka označava se ne samo kao pokušaj razbijanja jedinstva jednog naroda, nego i kao akt „neprijateljske struje“ iznutra ili izvan Bosne i Hercegovine. Takvo etiketiranje ne ostaje više na nivou uličnog trača, nego je i predmet medijske propagande onih medijskih grupa ili subjekata koji su sastavni dio poltronske bezidejne i bezvizijske mreže. Takva kultura širenja medijskog (ne)opismenjavanja ne može biti dugotrajna, jer medijski akteri bez svog izvora deiznformacija, na kraju jedne ere, ipak se probude – neko s pokajanjem, a neko hladan.
Politička inovacija – društveni preokret
Jedan od najutjecajnijih američkih pjesnika Ralph Waldo Emerson, čije su pjesme sastavni dio američke političke zbilje, jedne prilike obraćajući se skupu mladih i srednjih generacija odgovorio je na pitanje u vezi s upravljanjem državom: “Naš glavni (predsjednik države) treba da je neko ko će nas inspirisati da budemo ono što znamo da možemo biti.” Zapravo ova sjajna misao iz 19. stoljeća nikad nije bila relevantnija nego što je to danas u trbulentnom i promjenjljivom svjetskom poretku 21. stoljeća. Živjeti i rasti u Bosni i Hercegovini sa idejom o „nezamjenjivoj“ stranci ili određenom političkom akteru nije produktivna i još manje strateška vizija za vlastitu budućnost i budućnost društva u cjelini. Ipak, još uvijek takvu ideju mnogi u Bosni i Hercegovini neće lahko napustiti. Biti jedinstven u pogledu bosanske državnosti bez obzira na svjetonazor u okolnostima agresije je bila ispravna strategija. No, ne možemo ignorisati promjene u regiji i svijetu, a posebno ne unutar naših lokalnih sredina. Bosna i Hercegovina 2025. ili 2030. godine, ne može imati ulogu kakvu je imala 1995, pa čak neće imati istu ulogu kakvu ima aktuelne 2018. godine. Sjećanje na genocid i agresiju nije statična stvar, nego proces poučavanja u kakvim okolnostima žive ljudi ili u kakvim će živjet oni koji tek dolaze. To je proces koji treba podučiti tome šta je to prava pobjeda nad zaboravom i najveći poraz zlokobne ideje i ideologa koji stoje iza nje. Ako smo dovoljno mudri, mi koji još hodamo bosanskom zemljom, da shvatimo suštinu ideje o održivosti bosanske države, bit ćemo dovoljno sposobni da prevaziđemo samoporažavajući pokušaj da ubjeđujemo sebe u „nepohodnost“ održavanja prividnog jedinstva jednog naroda u političkom životu. Najveća prijetnja budućnosti ove države predstavlja njeno društvo u „razumskom leru“ iz kojeg nije spremno ubaciti u brzinu.
Ne možemo se preko noći odreći potisikivajućih političkih, pravnih ili ideoloških elemenata koji stagniraju napredak društva, od najmanje lokalne zajednice do državnih interesa. Kompanije se često prilagođavaju uvjetima na tržištu te se nerijetko udružuju sa konkurencijom, ne na osnovu zajedničkih interesa nego s ciljem zajedničkog traganja za interesima. Zajednički pristup ne znači da se pozabavimo trgovinom političkih pozicija tamo gdje uopće politike ne treba biti, nego treba da znači zajednički pristup inovacijama unutar našeg društva, kroz zajedničku pamet i zajedničko ulaganje. Shodno tome, u novim decenijama 21. stoljeća, trebamo graditi Bosnu i Hercegovinu, iznutra i izvana, onakvu kakvu će drugi početi smatrati veoma važnom da bi smjela propasti.