Piše: Kemal Obad
Pitanje statusa porodilja i trudnica predstavlja jedno od pitanja koje se u našem sistemu prebacivalo iz jednog u drugi mandat. Rješavanje navedenog statusa, s obzirom na zakonske regulative i nadležnosti, spalo je na entitete, a u Federaciji BiH, situacija je bila dodatno usložnjena samovoljom kantona. Stoga, tokom višegodišnje agonije, svaki akter na političkoj sceni koji je imao dio vlasti, parlamentarnu klupu u oba doma FBiH, snosi dio odgovornosti zbog stavljanja na marginu jedne od najranjivijih i najosjetljivijih kategorija u društvu, dok je već stasala jedna cijela nova generacija koja se nalazi pred dilemom da li zasnovati porodicu ili ne. Zapravo desilo se da su na vrlo ponizan način prekršena prava porodilja zagrantovana Općom deklaracijom o ljudskim pravima (Član 25. stav 2), Konvencijom o zaštiti materinstva, Međunarodnim sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (Član 10. stav 2.), Konvencijom o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (Član 11. stav 2) te Evropskom socijalnom poveljom (Član 8.), između ostalih. Tako je vlast u FbiH, ignorišući ovo pitanje godinama, zapravo napravila svojevrstan „protest“ protiv rješavanja ovog problema.
No, da ne idemo duboko u sve (propale) višegodišnje formalne i nedovoljno inicirane pokušaje da se ovo pitanje uopće riješi, postoji niz studija u vezi sa statusom porodilja na nivou FBiH, različitog tretiranja njihovog statusa među kantonima, kao i nužnosti da se ovaj problem riješi. Ovim osvrtom potrebno je obratiti pažnju na posljednji pokušaj u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, a tiče se amandmana koje je zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić uputila u pogledu izjednačavana prava i novčane naknade za porodilje u cijeloj FBiH. Taj amandman predviđao je tekući transfer kantonima u iznosu od 8.195.250,00 KM za sufinansiranje naknada porodiljama i trudnicama, sa ciljem izjednačavanja naknada nezaposlenim porodiljama i trudnicama u svim kantonima u iznosu do 180,00 KM u prvih šest mjeseci života novorođenčeta. S druge strane, zastupnici SDA su također imali amandmane koje su, kako navode, povukli zbog obećanja premijera Fadila Novalića da će ovo pitanje biti sistemski riješeno. Još jedan prigovor na predloženi amandman je bio taj što bi se tekući transfer na koji se odnosi doticao povećanja plaća svim radnicima koji su na budžetu Federacije, uključujući premijera, ministre i zastupnike u Parlamentu, zbog prethodnog dogovora između Sindikata državnih službenika i namještenika i Vlade FBiH u vezi sa povećanjem osnovice plaće sa 315 KM na 330 KM u 2019. godini. Amandami zastupnice Ćudić, naravno, nisu podržani, a jedan od glavnih razloga koji se navodi u javnosti od onih koji su glasali protiv, odnosno suzdržano, je taj da bi usljed prenosa tih sredstava došlo do podizanja novih tužbi zbog kršenja novopotpisanog kolektivnog ugovora.
Naravno, amandman Naše stranke ne može da predstavlja trajno rješenje, pored ostalog, i zbog činjenice da u suštini 6 mjeseci nije u skladu sa općim pravima koje garantuju konvencije o zaštiti majke i novorođenčeta. Ipak, u odnosu na višegodišnje zanemarivanje ovog problema, posebno onih koji su u prošlom višegodišnjem periodu imali nezanemariv broj zastupnika u zastupničkom domu PFBiH, ovaj potez je možda konačno bio signal za moguće rješenje, nešto što brojni zastupnici i zastupnice, iz stranaka koje su imale većinu u proteklom periodu nikad nisu uspjeli ni tokom cijelog svog mandata, odnosno učiniti praktičan i svrsihodan korak ka konačnom rješenju. Usvajanjem navedenih amandama sigurno ne bi rješilo do kraja problem koji tretiramo, ali bi bio prvi korak ka trajnom rješenju, na kojem, kako to navode oni koji su glasali protiv, rade već dvije decenije. Naravno, za dvije decenije već se izrodila nova generacija, koja je aktivni sudionik „odliva mozgova“, a jedan od uzroka se može tražiti i u diskrimaciji porodilja na osnovu mjesta prebivališta u FBiH.
S druge strane, amandmani SDA, koji su povučeni prije sjednice, također ne predstavljaju nikakvo rješenje niti su, kako se to navodi, posebno povoljniji po trudnice, posebno zbog određenih kriterija, koji su u suštini ponovo pravili razilku u pogledu imovinskog stanja porodilja. Npr., u pojedinim Općinama postoji pravo na jednokratnu novčanu naknadu ženama majkama bez obzira jesu li u radnom odnosu, ali isključuje to pravo ukoliko one ili supružnik posjeduju motorno vozilo ili stambeni objekat u kojem žive, što je apsurdno uzimajući u obzir da se ovakvo uslovljavanje kosi sa osnovnim pravima zaštite majke sa djecom, kao i ocjenu da se, zapravo, ova dva vlasništva smatraju luksuzom. Zastupnici SDA, ali i SDP-a u proteklim mandatima, HDZ-a, kao i svih stranaka koje su na bilo koji način činile vlast u zadnjih 10 godina, nisu uopće polazili od pretpostavke da porodilje, odnosno majčinstvo ne mogu tretirati kao socijalne kategorije, praveći tako disikminatorne razlike među njima po osnovu njihovog socijalnog statusa kreirajući tako sliku da zakon treba ocijeniti trebaju li one, po nezaposlenosti ili zaposlenosti primati naknadu 12 mjeseci. Tražim odgovor nadležnih na pitanje po čemu je zaposlena (formalno po ugovoru o radu) porodilja vrijednija od nezaposlene (formalno prijavljena na Zavod za zapošljavanje) porodilje, pa bi zbog toga trebala biti enormna razlika u isplati naknade?!
Nakon odbijanja navedenih amandmana, koji bi barem za početak predstavljali privremeno rješenje, sve se vratilo na onaj goli početak u kojem su majke i dalje zadržane na margini društvenog statusa a ovo pitanje dobilo ocjenu politikanstva. S obzirom na to da trenutnim Nacrtom budžeta za 2019. godinu uopće nije predviđeno pokrivanje troškova u vezi s izjednačavanjem porodiljskih naknada, indikativno je da bi i 2019. godina mogla biti još jedna propala šansa. Treba se podsjetiti da je još uvijek aktuelni dopremijer Federacije Bosne i Hercegovine i ministar rada i socijalne politike Vesko Drljača najavio početkom 2018. godine da će raditi na izradi Zakona o socijalnim uslugama, Zakona o osnovama socijalne zaštite, Zakona o djelatnosti socijalnog rada i možda najznačajnijeg u oblasti socijalne reforme – Zakona o zaštiti obitelji i djece. Tim zakonom bi se uredili na pravičniji i kvalitetniji način zaštita porodilja u radnom odnosu, porodilja van radnog odnosa i dječiji doplatak. (Vesko D. 07.01.2018.) Sredinom 2018. Nacrt zakona[1] kojeg je usvojila Vlada FBiH, upućen je u parlamentarnu proceduru ali nije razmatran. Tako je i 2018. godine ostala godina pustih obećanja.
Volio bih vidjeti da su izabrani zastupnici, koji su odlučili iskazati poseban protest protiv navedenog privremenog rješenja, taj protest iskazali protiv „bijelog hljeba“ koji je samo od 2011-2017. godine poreske obveznike koštao 8,5 miliona maraka za 476 bivših funkcionera. Trebalo je također iskazati protest trenutnom premijeru Fadilu Novaliću, kao i cjelokupnoj Vladi, stranačkim kolegama zastupnicima u proteklom periodu, zašto su čekali početak 2019. godine kada je ovo pitanje ponovo došlo u u fokus javnosti da tek tada traže od Parlamenta FBiH da hitno usvoji Zakon iz jula 2018. godine. Šta je sa protestima protiv nepravednih, netransparentnih zapošljavanja, konstantnog krešenja moratorija u zapošljvanju samo u protekle 4 godine, mizernog statusa velikog broja radnika u realnom sektoru itd. Zbog nedostatka takvih protesta i otpora izabranih zastupnika u proteklih 10 godina, ostaje nam tek rezultat retrogradne politike vođene u proteklom periodu. Gore od toga je vođenje nove retrogradne politike. Mlade zastupnike, ma iz koje stranke dolazili, treba pitati ko je suzdržan od poltronstva kada grade svoje političke karijere? Umjesto liderstva, kreirane su fabrike poltronskog razmišljanja koje degradiraju intelektualni identitet mladih ljudi.
No, iz svega navedenog mogla bi
se izvući i neka korist, a cijela buka oko ovog slučaja, možda dovede i do
rješenja. Neminovno je da ćemo za 30 godina, zbog depopulacijske politike,
hodati polupraznim bosanskohercegovačkim gradovima i sjećati se onih koji su
radili loše ili dobro u preuzetim obavezama. Dobro ćemo se prisjetiti onih čiji
su potezi doveli da se o navedenom pitanju raspravlja pred početak treće
decenije 21. stoljeća. Samo je pitanje, na kojoj strani želimo mi biti u
sjećanjima i memoarima onih koji dođu poslije nas. Do vremena dok predmetni
zakon stupi na snagu, odnosno dok se majčinstvo ne okarakteriše kao društevni
stabilizator, što se naravno ne rješava čak i predloženim nacrtom zakona, posmatrat
ćemo lagano umiranje gradova na svim granicama naše domovine. Do tada, ko živ,
a ko… rođen.
[1] http://parlamentfbih.gov.ba/dom_naroda/v2/userfiles/file/Materijali%20u%20proceduri_2018/Zakon%20o%20podrsci%20porodicama%20s%20djecom%20u%20FBiH%20(B).pdf