Piše: Sedad Bešlija
Kraj jedne ere na bošnjačkoj političkoj sceni
Kada se pripremao za povlačenje iz aktivne politike, Alija Izetbegović (u ovom tekstu kao prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine i jedan od simbola otpora fašizmu i uništenju Bosne) je Pediju Ešdaunu govorio da će možda doći do raslojavanja unutar SDA (stranke koju je osmišljavao u zatvorskim danima), da će doći do sukoba mišljenja, i da ni to nije loše… da je najvažnije da je bošnjački narod za Bosnu i Hercegovinu i Evropu. Iz današnje perspektive to je bila samo blaga procjena u odnosu na ono što se dogodilo za proteklih skoro dvije decenije unutar te historijske političke platforme, nekadašnjeg masovnog narodnog pokreta koji je odigrao vrlo važnu ulogu u demokratskim promjenama, ratu i poraćju. Međutim, do danas je u zraku ostalo da visi pitanje je li se ikada dogodila stvarna demokratska promjena i jesu li ikada proklamovana načela na papiru najvećih političkih opcija zaista i zaživjela u praksi u BiH?
Alija Izetbegović je još 1993. godine upozoravao i kritikovao grabež poslovnih prostora u srcu Sarajeva dok granate padaju, a da ne spominjem diplomatski kor koji se brinuo o masnim platama dok je vojska bila na suhom kruhu. Da li je Alija Izetbegović zaista bio dobar stranački predsjednik, političar (je li uopće mogao biti?) ili tek simpatični narodni čovjek, intelektualac kojeg su njegova pozicija žrtve jednoumlja i geopolitička okolnost izbacili na površinu i dodjelili mu žestoku ljudsku sudbinu koju je u političkom smislu morao živjeti sa kadrovima koji su rasli i stjecali navike i vještine unutar režima protiv kojeg se on perom borio?
Nakon rata je naivno apelirao, pozivao svoje kadrove na moralno djelovanje u politici. Manje-više sve je ostalo na apelu. Naprimjer, 1999. godine pred poraz na Općim izborima prvi put je sam govorio da ga je strah da ne izgubi naklonost „njegovog“ Dnevnog avaza. Pa je krenuo u obračun sa svojim načelnicima, direktorima javnih ustanova, kantonalnim i federalnim čelnicima. No, većina je prolazila na „provjeri“ i nastavila svoju karijeru. Premda je još tada ustvrdio da u velikoj stranci ima svakakvih ljudi, pa između ostalih i „mogo karijerista i to njih sve više“, a da se „idealisti prije umore, povuku ili razočaraju“. To je već bila filigranski precizna procjena budućnosti. Kao da je znao šta će u procesu prevladati. Nije dočekao da se od nekoć prvih ljudi u narodu koji su zatvarani zbog ideje dođe do imena koja su u vrhuški njegove stranke, a koja se zatvaraju zbog kriminala.
Oni koji tada nisu mogli prihvatiti „mlakost i neodlučnost“ u procesu stranačkog kadroviranja napuštali su stranku, i postali u javnosti zaboravljeni. A mahom su to bili vrlo ozbiljni kadrovi. Nešto slično se desilo sa bošnjačkim narodom, kako je Alija govorio, koji je u 150 godina prošao golgote, da bi postao „obran“ narod, poput obranog mlijeka, tj. sirutke od koje samo stomak može zaboljeti. To se, očigledno, dogodilo i s njegovom strankom. Postala je „obrana“, a stomačna oboljenja dostigla epidemiju.
Međutim, ono što brine na kvadrat je činjenica da navedeni proces nije bila samo odlika SDA. Sličan proces je prošla i druga „najveća“ probosanska stranka – SDP. U posljednjih dvije i po decenije, skoro zbog identičnih razloga, sa pozicija odlučivanja na bosanskoj ljevici uklonjena je i udaljena plejada ozbiljnih ličnosti. Tendencija osipanja ozbiljnih kadrova još prije dvadeset godina je uzela velikog maha i na kraju svela te nekada „velike“ političke mehanizme na uski krug od tridesetak ljudi koji se za svake sljedeće izbore mijenjaju cirkularno na izbornim listama. Ostali su dekor i ništa više. O preletačima da ne govorimo.
To je sve skupa dovelo do današnje situacije u kojoj se na različitim nivoima vlasti u BiH vlada sa manje do 20% legitimiteta, a izlaznost na izbore jedva pređe 50%. Iseljeništvo je davno diglo ruke od političkih izbora u domovini. O političkim rezultatima da ne govorimo. Najbolje ih ilustruje masovni odlazak nove generacije iz države, te još uvijek nesređeni ili nedovoljno sređeni obrazovni, zdravstveni, infrastrukturni, privredni sistem… Da ne spominjemo neke veće teme. Slični procesi i slično stanje vlada i unutar političkih opcija unutar većinski srpskog i hrvatskog područja u državi, s tom razlikom da se glasa još uvijek po staroj nacionalističkoj matrici pa se čini da su po broju glasova na izborima politički nešto kompaktniji u odnosu na područja sa većinski bošnjačkim stanovništvom. Aktuelna vlast predvođena dodatno podijeljenom i osutom, tj. ostacima ostataka SDA živi u paralelnom svijetu tražeći od naroda podršku još dva mandata po 4 godina kako bi „završili posao kojeg su započeli 90-tih“, šta god to značilo. U svim normalnim zemljama, sa politički pismenim glasačima, takve strukture koje su doživjele velika tumbanja, raskole i imale negativan (u najmanju ruku stagnirajući) kadrovski i rezultatski trend odavno bi pale u zaborav. Bile bi glasonoše kraja jedne historijske epohe koja obuhvata četvrt stoljeća. No, može li se to dogoditi u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina sa svim svojim specifikumima (posebno onim „dobro je, samo nek’ ne puca“), zaista je, i najpametnijima i najupućenijima, teško predvidjeti.
Izbor „manjeg zla“ postao besmislen
Bio sam od onih koji je posljednji put na prošlim izborima, i pored svega, ipak zagovarao tu čuvenu tezu o „biranju najmanjeg zla“ u nadi da će se to „manje zlo“ konačno probuditi i krenuti putem dobra ili da ne treba stvarati „anarhiju“ iščekujući konstruktivne snage koje će postepeno oduzimati biračima argument za navedenu tezu i pojaviti se kao zdrava alternativa. Danas sam bliži ovoj drugoj opciji, jer „manje zlo“ ne da nije krenulo putem reforme i prijeko potrebnog preporoda, već prijeti da preraste u „frankenštajna“. Naravno, ne treba više nikome ko je imalo razumom obdaren govoriti sav besmisao teze i mita o tobožnom raslojavanju glasova, o tobožnom „razjedinjavanju“ nacije, o „spasonosnim zaštitnicima“ vjere i nacije bez kojih bi prvo jutro nakon izbora, a njih kao gubitnika, ostali bez identiteta i ne bismo znali ni kako se zovemo… i sličnim nebulozama. To neka brane oni kalkulanti i karijeristi koji žive radi ličnog golog interesa, neke platice i položaja. Prepustiti ih njihovom svijetu. Posebno je skandalozno i zaprepaščujuće gledati na koji način se vjera koristi kao zaklon za antivjersku praksu, baš kao u evropskom kasnom srednjem vijeku. Potrebno se trgnuti iz letargije i pokušavati sve da bi se krenulo na bolje u odnosu na postojeće stanje. Tačno je da vlada sindrom straha od promjena. Aktuelno stanje se pokušava predstaviti kao naš društveni maksimum i vrhunac. Klasična režimska laž i obmana! Nalik smo ribama koje ne znaju za zvijezde, nebo i sunce, jer su stalno u vodi! Isplivajmo, konačno, i počnimo disati!
Birati dokazane i dosljednje
Mi smo pretpolitička nacija. To je jasno. Međutim, primijetio sam jedan vrlo opasan sindrom kod birača, posebno nove generacije – stanovita doza nezahvalnosti (starijim generacijama se nema šta kazati, ljudi iznevjereni bezbroj puta, vrlo je teško probuditi kod njih neku novu nadu).
Mnogi ne znaju birati. To je, ipak, pothvat koji zahtijeva određenu pismenost i mozganje. Osim, ako će se birati kao sve prethodne godine, po inerciji, po tazbini, po krvi, po plati, po položaju, po, po… Zdrava alternativa se rađa, rodila se, istina u povoju, ali je ima, čak i na listama. Jasno je da je potreban mukotrpan višegodišnji put do istinske alternative. Pa nije valjda da bismo promjene htjeli preko noći. Neki mesija da bahne?! Okanimo se iluzija. Ko god kaže da na listama (zanemarimo one „velike“, ona „politička mora“ koja su se svela na tridesetak imena sa decenijom ili dvije aktivnog sjedenja u parlamentima, pa bi sad kao spašavali zemlju i predstavljali se kao dugo očekivana alternativa) nema čestitih, poštenih, uspješnih, moralnih, sposobnih, dosljednih koji istinski žele vidjeti razvijenu i pravednu Bosnu i Hercegovinu – laže kao pas! Pa zašto onda lažemo da su svi isti, da se ništa promijeniti ne može, da nema alternative itd. Šta mi želimo, ustvari?! I ko je u osnovi kriv za stanje u kojem se nalazimo danas?! I još nešto, da ponovim i malo proširim, opasne su zamke, nagazne mine, postavljene na listama „velikih“. Malo mamaca, puno kriminalaca! U neke sam se lično uvjerio. Gledao očima kako su spremni uništiti sve najznačajnije institucije ove države da bi svoje „šizofrene“ ambicije sproveli. Njima ništa sveto nije, osim sebe i svog interesa!
Odlučno njegovati ideju Bosne do posljednjeg “normalnog” Srbina, Hrvata…i Bošnjaka
Za kraj, želim skrenuti pažnju na još jedan fenomen koji se rađa posljednih mjeseci. Temeljno je produkt postdejtonskog obrazovnog sistema. Žao mi je to gledati. Žali Bože mladosti i energije. Riječ je o opasnoj pojavi golobradih „zanesenjaka“, lišenih temeljnih znanja i mudrosti koje oblikuju Bosnu i njenu prošlost, koji su se naprasno pojavili u krugu duhovnosti, a bez vodiča/mentora od kojeg su znanje uzimali i savjet slušali, već sve po svojoj pameti i nahođenju (čitaj: egu) radili (i rade).
To je i svojevrstan nastavak fenomena bradatih „zanesenjeka“ s kojim je bh. društvo kuburilo dvije decenije (da se razumijemo, ne mislim na čestite muslimane koji slijede sunnet puštanja brade). Opasna pojava koja može ostaviti duboke negativne posljedice po naše društvo. Opasnija od prethodne tim više što se latila političkog terena. Takvi krugovi, ali i neki drugi, ne znaju, ne shvataju da je Alija Izetbegović „u amanet“ ostavio ideju o bosanstvu i zajedničkoj državi pod svaku cijenu! Jer je znao, da je alternativa „palestinizacija“ i „andaluzijacija“ Bosne, čime bi bila uništena i posljednja nada za oporavak svijeta i uspostavu pravednog poretka na zemlji.
Ako smo svjesni, ako znamo za stoljetne velikodržavne ideje i projekte usmjerene protiv Bosni, zašto se sada, odjednom, pred izbore (uostalom kao i pred svake izbore) kostriješimo?! To znamo i ta spoznaja je važna. Ali je daleko važnije i životnije pitanje kako doći do značajnijeg broja, u prvom redu, Srba i Hrvata koji su legalisti, koji priznaju državu i ostavljaju prostor za izgradnju države zajedničkih interesa ili zajedničku državu na bazi interesa?!
Ako ćemo nakon 25 godina napuštati tu ideju, zašto su se onda provodile sve „silne“ reforme od zajedničkih tablica na autima do zajedničke vojske?! Na koncu, zašto se nije prihvatila „fildžan država“ kada je u ratu nuđena kao recept „evropskih političkih kuhinja“? Alija Izetbegović je pred tim dilemama kazao sljedeće: „Svi fašizmi su privremeni. Oni polahko, poput pijanstva, kad se ljudi opiju, nestanu, s vremenom ishlape. Ljudi se probude, sutra malo mahmurni, a prekosutra već normalni. I mi vjerujemo da se radi o privremenim fašizmima, da će otići ustaše i četnici, a prevladati čestiti Hrvati i Srbi, normalni ljudi s kojima se može živjeti i graditi država. Trebamo nastaviti kursom ka cjelovitoj Bosni. To je poput hemijske formule: H20 odnosno cjelovita Bosna. Koliko dugo? Pa mislim dugo, dosta dugo. Mi još uvijek imamo sve razloge da se zalažemo za cjelovitu Bosnu, ali treba da znate da nje nema bez Srba i Hrvata. Mislim da se tu ne zavaravamo. Ne može se Bosna i Hercegovina napraviti od samih Bošnjaka.“
Hoćureći, relikte fašizma u našoj domovini možemo pobijediti samo idejom! Koliko mi uopće poznajemo tu ideju i koliko radimo na njenoj primjeni na svakom pedlju države Bosne i Hercegovine?!