Piše: Sedad Bešlija
Manifestacija „Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i agresiju na R BiH“, 23.6.2018., Kolding, Danska
Obraćanje: Dr Sedad Bešlija
Poštovani prijatelji, dame i gospodo,
Najprije želim da se zahvalim domaćinima što su mi omogućili da budem dio ove značajne manifestacije našeg naroda u Danskoj koja ima za cilj da afirmira kulturu sjećanja i pamćenja zarad očuvanja vlastitog identiteta novih generacija i zarad bolje i sigurnije budućnosti naše domovine.
Danas govorimo o Bosni i njenoj trnovitoj prošlosti, govorimo o kulturi sjećanja na tamne, ali i svijetle stranice naše prošlosti, ali govorimo i o našoj sadašnjosti i budućnosti kao i budućnosti domovine Bosne i Hercegovine.
Svoje današnje obraćanje temeljim na tri poruke; želim najprije kazati nešto o Bosni, o ideji Bosne, o viziji Bosne. Druga poruka će biti podsjećanje na našu stradalničku prošlost, na genezu bošnjačke golgote – iskustvo genocida i zločina protiv čovječnosti: povod za kolektivni nauk i pouku i na kraju, treća poruka se odnosi na odgovor na pitanje kako dalje u budućnost, šta nam je činiti?
O Bosni – ideja i vizija
Cijenjeni prijatelji,
Poodavno je rečeno da “Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane“. (Alija Izetbegović)
“Živjelo se na bosanskim prostorima sa različitim običajima i jednom Bogu se molilo u različitim bogomoljama. A ipak, Bosna je kroz duge vjekove bivala jedna i jedina.“ (Alija Izetbegović)
Zadatak današnje i budućih generacija Bosanaca i Hercegovaca u domovini i iseljeništvu je da očuvaju upravo opisanu viziju Bosne. Zašto ovo želim naglasiti? Nekako se čini da je vizija cjelovite, demokratske i višekonfesionalne Bosne bila dosta jasnija prije dvije decenije nego danas. Postala je maglovita, a u međuvremenu se, vjerovatno pod utjecajem neizvjesne budućnosti i zamora od svakodnevnog ključanja „bosanskog lonca“, pokušavaju legitimizirati i neki drugi tonovi koji su izvan prvomartovske referendumske bosanske vizije.
Treba često ponavljati lekciju. U Bosni je i nacionalno i građansko legitimno i legalno. Stoje rame uz rame. Neka svaki pojedinac i narod drži do sebe čuvajući vlastitu tradiciju, ali istovremeno neka, makar formalno, ako nije u stanju suštinski, prizna bosansku državu. To je uslov civiliziranog života u višeetničkoj državi kakva je Bosna i Hercegovina. U Bosni mogu proći samo principi saradnje i ravnopravnosti. S inatom, svi smo na gubitku.
Svjesni smo svi mi da je potrebno još mnogo decenija da svaki stanovnik Bosne s većim ili manjim ponosom kaže da je Bosanac i Hercegovac. Svjesni smo da je model integracije Bosne i Hercegovine da imamo Srbe, Hrvate, Bošnjake i ostale, ali da to budu razumni ljudi. Trebaju nam razumni ljudi u vođstvima svih naroda i građana, oni koji će moći da se dogovore barem oko ključnih životnih stvari.
Bosna će dočekati, prije ili kasnije, dolazak civiliziranih ljudi, koji će se moći dogovoriti, a da pri tome ne budu manje Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili neki od drugih naroda. „Da bismo bili Bosanci i Hercegovci, nije nužno da prestanemo biti Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, ostali. Nemojmo biti samo i isključivo Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, ostali, budimo uz to i Bosanci. Mi smo Bošnjaci i Bosanci. Ne tražimo od bosanskih Hrvata i bosanskih Srba da prestanu to biti, ali želimo da uz sve to budu u izvjesnoj mjeri i Bosanci. I oni će to biti bez obzira koliko morali još čekati dugo na to.“ (Alija Izetbegović)
Jer, alternativa takvoj Bosni je pogubna. Ukoliko bi se odrekli takve vizije, i ako bi prevladali velikodržavni nacionalistički projekti na prostorima Balkana, i ako bi pristali ne geto-fildžan državicu, Bosne kao ideje i države više ne bi bilo, a sudeći po historijskom iskustvu na drugim dijelovima svijeta, u pitanje bi došao i opstanak nekršćanskog stanovništva koje je manjinsko u balkanskim i evropskim razmjerama.
Zato je važno da stalno ponavljamo i održavamo viziju cjelovite, demokratske, višekonfesionalne, slobodne, evropske države Bosne i Hercegovine. Radi onih koji su svoje živote dali za nju, niko nema pravo poigravati se i odustajati od te vizije.
Geneza bošnjačke golgote – iskustvo genocida i zločina protiv čovječnosti: povod za nauk i pouku
Bošnjačko-muslimanski narod je drevni narod koji nažalost u svojoj povijesti ima iskustvo genocida i velikih stradanja. Zbog toga je važno da naš narod baštini kulturu sjećanja i pamćenja. Jer, sjećanje je ono što dijeli civilizirane i kulturne narode od nekulturnih i urođenika. Kuturni narodi imaju dobre ili loše uspomene kojih se sjećaju i neće da ih zaborave. Oni imaju ono što se zove historija. Zato vas želim ohrabriti da još intenzivnije i svake godine sve organiziranije i masovnije održavate ovu tradicionalnu manifestaciju. To je dio odgoja i obrazovanja naše djece i omladine!
U nastavku ću dati kratki presjek golgote i stradanja kojima je naš narod izložen u jednom procesu dugog trajanja.
Naime, sužavanje bošnjačko-muslimanskog životnog prostora započelo je prije 330 godina, krajem 17. stoljeća, u toku velikog Bečkog rata, kada se nakon gubitka osmanske teritorije, muslimani povlače južno od Save i Dunava, u Bosnu i ostatak Balkana, iz Mađarske, Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske, dakle, sa područja na kojima su živjeli više stotina godina. Oni koji se nisu uspjeli izvući, pokršteni su, pobijeni ili asimilirani. Porušeni su skoro svi spomenici islamske kulture i civilizacije.
Drugi pogrom desio se od 1702. do 1711. godine nad muslimanima Crne Gore. Tzv. „istragom poturica“ tadašnje crnogorske političke i vjerske vođe su započeli su sistematsku akciju vraćanja „poturica“ u njihovu „pradedovsku veru“. Dio ih je pobijen, dio pokršten, a dio je uspio izbjeću tu sudbinu.
Treća golgota dogodila se muslimanima Srbije u toku Prvog i Drugog srpskog ustanka između 1804. i 1820. godine. Više hiljada muslimana je masakrirano i protjerano sa svojih ognjišta.
Četvrti napad na muslimane desio se između 1830. i 1867. godine kada je Srbija protjerala muslimane Bošnjake Užica, Čačka, Šapca, Sokola i Beograda. To su danas muslimani Šamca i Orašja odnosno njihovi preci.
Peti pogrom nad muslimanima uglavnom Albancima i Bošnjacima događa se na prostoru Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora stiču potpunu nezavisnost, ali uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Nikšić, Grahovo, Bileće i Trebinje). U razdoblju od 1862. do 1878., za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu, Prokuplju, Kuršumljiji i Vranju i protjerano i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bošnjaka i muslimana Albanaca.
Šesti udar na muslimane desio se okupacijom Austro-Ugarske monarhije i tokom njezine vladavine Bosnom 1878-1914. godine. Prvo je u otporu stradao veliki broj branioca Bosne, a u ovom periodu pokrenuo se veliki izbjeglički val muslimana – Bošnjaka prema Sandžaku, Kosovu i Makedoniji, ostacima Osmanske države.
Sedmi napad dogodio se na muslimane Plava i Gusinja u Crnoj Gori pred Balkanske ratove kada je pokršteno nekoliko hiljada muslimana, a streljano nekoliko stotina njih.
Osmi sistematski pogrom nad muslimanima Bošnjacima desio se za vrijeme Kraljeive SHS odnosno Prve Jugoslavije između 1918. i 1941. godine. Vrhunac odnosa prema muslimanima dogodio se 1924. godine u selu Šahoviću (Tomaševo) Općina Bijelo Polje. Naime, 7. novembra 1924. na sami Kurban bajram, bez ikakvog povoda Crnogorci su ubili 2.500 muslimana Bošnjaka. Usto, i u ovom periodu je nastavljen iseljenički val Bošnjaka prema Turskoj.
Deveta golgota muslimana Bošnjaka traje od 1941. – 1945. kada je Drugi svjetski rat odnio 103 000 muslimanskih života. (Navodi prema istraživanjima prof. dr. Rizaha Grude)
Posljednji genocid nad Bošnjacima doživjeli smo prije dvije i po decenije. Vrhunac tog genocida su događaji iz jula 1995. godine u i oko Srebrenice. Bosanski muslimani su najveća žrtva posljednjeg genocida koji je sproveden nad njima. Pola našeg naroda se pokrenulo sa svojih ognjišta, svaki petnaesti musliman je ubijen, svaki peti ranjen, a više desetaka hiljada muslimanki je silovano. U neviđenom, pijanom divljanju agresor je na zauzetom dijelu Bosne pokušao izbrisati svaki trag islama i bošnjačke kulture. Srušeno je 614 džamija. Među njima ljepotice Ferhadija u Banjaluci i Aladža u Foči. Begova džamija u Sarajevu je pogođena granatama više od 30 puta. Srušili su i Stari most-remek djelo osmanske arhitekture i simbol Mostara i Hercegovine. Spaljena arhiva Orijentalnog instituta u Sarajevu sa kulturno-historijskim blagom i zapaljena Vijećnica u kojoj je zauvijek nestalo dva miliona knjiga. Muslimanska mezarja preorana, imena ulica, trgova i gradova promijenjena.
Treba jedno zapamtiti. Napad na islam i muslimane u Bosni nije bio samo napad na drugu vjeru i naciju. To je bio napad na čovjeka uopće. To je bio napad na škole, biblioteke bogomolje. Napad na sve ljudske svetinje. Napad na ideju zajedinčkog života, jedinstva u različitosti. To je bio rat barbarstva protiv civilizacije. Zato je Bosna ideja, Bosna je kultura, opstanak i pobjeda Bosne je pobjeda prava na izbor i različitost, pobjeda civilizacije nad ekstremizmom i nasiljem. Bosna ustvari u sebi sadrži sve vrijednosti i principe na kojima je nastala i na kojima živi EU. A EU u današnjem svijetu predstavlja dostignuti ideal zajedničkog života na bazi zajedničkog interesa. “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak (i opstanak države Bosne i Hercegovine) je naša pobjeda.” (Alija Izetbegović)
U budućnost sa sjećanjem na genocid, ali i sa pogledom na slavne stranice bosanske i bošnjačke prošlosti
Dragi prijatelji, na kraju želim kazati sljedeće:
U budućnost idemo sa sjećanjem na genocid i bolnu stranu naše prošlosti. To sjećanje treba nama samima, kao pouka i nauk da više nikada ne budemo u stanju slabosti, jer na slabe se udara. Međutim, naše generacije u budućnost treba da idu i sa sjećanjem na slavne, herojske stranice naše prošlosti. Bošnjaci danas kao narod imaju snažnu potrebu za mentalnom revolucijom i u okviru nje za redefiniranjem svoga odnosa prema prošlosti. Sve razvijene nacije i države upravo iz svojih slavnih stranica prošlosti crpe inspiraciju kojom grade državni i društveni sistem pomoću kojeg rješavaju i ekonomske i političke i svake druge probleme. Kada otkriju svoju historijsku slavu i snagu otpora i postave ih na poziciju koju zaslužuju tada mogu početi graditi državotvornu, ekonomsku, kulturnu i svaku drugu svijest. Dakle, ispravna historijska svijest preduslov je državotvornoj i svakoj drugoj svjesti.
Činjenica je da su čitave generacije Bošnjaka odrasle u potpunom nepoznavanju vlastite prošlosti, identiteta, kulture, historije. Cilj je bio jasan: ako ne znaš odakle dolaziš, nećeš znati ni kamo treba da ideš. Biljka bez korijena lahko se čupa.
Sada se situacija mijenja, nažalost još uvijek jako sporo, i trebat će dosta vremena da stvari dođu na svoje mjesto.
Mi kao Bosanci i Bošnjaci imamo historijski i civilizacijski kapital. U svojoj hiljadugodišnjoj prošlosti, 80% te prošlosti je herojska, slavna, odbrambena, pobjednička od Kulina bana, Tvrka I Kotromanića, Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Osman-age Halebije, Redžepa Nevesinjca, Mehmed-age Fidahića, Husein-kapetana Gradaščevića, Muhameda Hadžijamakovića, Ivana Franje Jukića do Džemaludina Čauševića, Mehmeda Spahe, Huske Miljkovića, Džemala Bijedića, Alije Izetbegovića, Izeta Nanića, Jove Divjaka, Nesiba Malkića, Hajre Mešića i drugih.
Zadatak bošnjačkog naroda je da najprije otkrije i upozna sebe i svoju prošlost, da je postavi na pravi kolosjek i da gradi budućnost i države i naroda sjećajući se i crpeći inspiraciju iz njenih slavnih i pobjedničkih stranica. Dakle, potrebno je pomiriti i povezati isprekidanu historijsku nit. Treba samo znati sve to definirati i artikulirati, izreći. Treba se promijeniti javni diskurs i narativ o bosanskoj i bošnjačkoj prošlosti. Bosna je i kao država i kao kultura i kao ideja najbogatija i najpostojanija u cijeloj regiji. Bosna kao ime, kao država i kao ideja ima svoj historijski kontinuitet kakvim se niko u susjedstvu ne može pohvaliti i ponositi.
Neka je rahmet na sve nevine žrtve, šehide i neka je slava na poginule borce za Bosnu i Hercegovinu!
Hvala na pažnji i svako dobro!