Piše: Sedad Bešlija
Pitanje odnosa nacionalnog i građanskog predstavlja jedno od ključnih pitanja kroz bosansku historiju 20. stoljeća. Ono i dalje opterećuje političke odnose u savremenoj Bosni i Hercegovini, zbog činjenice da nije riješeno. Nacionalni identiteti su zaokruženi, dok su zagovornici isključivo građanske opcije politički nemoćni. Najviše trpi država Bosna i Hercegovina. Ko kakvu Bosnu želi, ko je kako osjeća i doživljava, kakve planove u vezi s njom kuje i održava – samo su neka od pitanja s kojima žive njeni stanovnici i četvrt stoljeća nakon okončanja agresije i rata.
Najveća opasnost koja prijeti bosanskoj državi je odsustvo identificiranja s njome velikog broja njenih građana srpske i hrvatske nacionalnosti. To je, dakako, posljedica dominantne srpske i hrvatske političke prakse koja je posljednih godina u izrazitoj ofanzivi. Onima koji priznaju bosansku državu, s ponosom ili po inerciji nose njezin pasoš, ne može biti svejedno gledati procese koji se posljednih godina odvijaju u srpskim političkim krugovima, posebno na području bosanskohercegovačkog entiteta RS ili na području gdje dominantno vlada najjača hrvatska politička opcija. Na tim prostorima države sistematski se vrši antibosanska indoktrinacija novih generacija u svim sferama života. S druge strane, osim što probosanska politika još uvijek nije dala strateški odgovor na pitanje buduće projekcije bosanske države ili rješenje za odnos nacionalnog i građanskog, sve je više prisutan vrlo opasan trend među bosanskim državljanima domoljubima koji dižu ruke od ideje multinacionalne i zajedničke bosanske države, prihvatajući kao realnost ideju i praksu podijeljenosti u bosanskom društvu i državi.
U tom kontekstu, potrebno je podsjetiti se na ideje prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, koji je bio itekako svjestan činjenice da će, osim što je to bio slučaj u prethodnom stoljeću, pitanje odnosa nacionalnog i građanskog u Bosni biti temeljno pitanje na kojem će se graditi budućnost i dugovječnost nezavisne bosanske države. Zbog toga je u nekoliko navrata filigranski precizno definirao i opisao strategiju koju bi oni koji žele graditi i čuvati jedinstvenu, nedjeljivu, zajedničku, multinacionalnu Bosnu trebali afirmirati i slijediti u svom djelovanju.
Najprije je 1997. godine kazao da u Bosni „građansko bez nacionalnog nije realno“, a da su „nerealne ideje, makar izgledale divne, u politici beznačajne, i domet im je uvijek ograničen“. Time je jasno htio potvrditi da je u Bosni nemoguće izbrisati narod i naciju kao temeljne elemente kod izgradnje države. Drugom prilikom je, odgovarajući na neke ideje jednog akademika, podsjetio da su čak i komunisti 1943. godine, ne bez razloga, morali prihvatiti Srbe, Hrvate, Muslimane i ostale zajednice kao temeljne faktore kod definiranje statusa i budućeg uređenja države.
Kada je to već datost na koju se ima računati i bez koje se ne mogu praviti nikakve realne strategije i rješenja u Bosni šta je onda potrebno učiniti, a da Bosna kao država bude minimum prihvatljiva za svakog njenog državljanina koji nosi bosanskohercegovački pasoš.
Bosanstvo kao državni identitet
Ključno strateško djelovanje svih faktora u Bosni koji je prihvataju kao svoju državu treba se zasnivati na afirmaciji i jačanju bosanstva kao državnog (ne nacionalnog) identiteta. Jedno vrijeme nakon agresije i rata to se pokušalo uvesti u javni prostor, prvenstveno kroz djelovanje Koalicije za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ostalo je samo na apelu. Danas nije na dnevnom redu niti je ikada bila dominirajuća tema u javnom prostoru.
Afirmaciju navedenog identiteta kod svih slojeva bh. društva, Alija Izetbegović je opisao jednom prilikom 1998. godine: „Da bismo bili Bosanci, nije nužno da prestanemo biti Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, ostali. Nemojmo biti samo Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, ostali, budimo uz to i Bosanci. Mi smo Bošnjaci i Bosanci. Ne tražimo od bosanskih Hrvata i bosanskih Srba da prestanu to biti, ali želimo da uz sve to budu u izvjesnoj mjeri i Bosanci. To je što tražimo, a to je uslov civiliziranog života u jednoj etnički izmiješanoj zemlji kao što je BiH.“
I Bosanci: normalni Hrvati, normalni Srbi.. (normalni Bošnjaci)
Kada je odveć jasno da je „multietnička Bosna moguća, anacionalna više nije“, „ono što je realno i moguće“, poručuje Alija Izetbegović 1997. godine, „to je da naše narode – Hrvate, Srbe, Bošnjake – povedemo naprijed ka civilizaciji, da ovu neizmjenjivu činjenicu nacionalnosti u Bosni uskladimo s imperativima novog doba. Mi ćemo biti zadovoljni ako u Bosni umjesto velikohrvata imadnemo Hrvate i umjesto velikosrba normalne Srbe.“
Ovaj, prije svega bosanski državnik, te muslimanski intelektualac i mislilac, drugom prilikom dodatno pojašnjava navedenu strategiju riječima: „Da jednog dana svi Bošnjaci kažu da su Bosanci, a Hrvati i Srbi, ostajući to što jesu, kažu isto…da bi dočekali taj dan, Bosna mora postati zemlja slobode i prosperiteta. Sadašnji oreol mučeništva za to nije dovoljan. Samo tada će građanin Bosne sa osjećanjem ponosa reći da je i Bosanac. A to je proces koji će trajati desetljećima.“
Svjestan dugotrajnog i mukotrpnog procesa koji čeka sve u Bosni, prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine 2000. godine ističe i jedan od puteva na kojima je potrebno raditi kako bi se cilj slobodne, prosperitetne, jedinstvene i zajedničke Bosne ostvario: „Bosni i Hercegovini su potrebne stranke srpskog i hrvatskog naroda, demokratske probosanske orijentacije. I dalje vjerujem da je uvjet jake BiH jak i osviješćen bošnjački narod, spreman da sa Srbima i Hrvatima gradi zajedničku državu na principima saradnje i ravnopravnosti.“
Na koncu, i njegova posljednja javna poruka građanima Bosne i Hercegovine je bila da svi ostanu ono što jesu, ali da, istovremeno, postanu malo više Bosanci. Čitam da je upravo to bila lozinka za afirmaciju bosanstva kao državnog identiteta za sve.
Dakle, svima onima koji brinu brigu o budućnosti Bosne jasno je iscrtana mapa puta u društveno-političkom djelovanju. Koliko će to ostati na apelu, a koliko na jasno definiranom planu, programu i realizaciji, ostaje otvoreno pitanje?!
Oni koji sumnjaju u realnost postavljene strategije, koji misle da je stvar riješena, da je Bosna podijeljena, da je samo pitanje dana secesije jednog dijela države, moglo bi se odgovoriti kontra pitanjem: Ako su krugovi iz samog državnog vrha Srbije mogli 1862. ili 1863. godine uputiti teologa Teofila Petranovića u Sarajevo da osnuje Društvo za širenje sprskog imena u Bosni i Hercegovini s ciljem da pravoslavne Bošnjake „posrbi“, a gdje god mogne i katoličke Bošnjake i ako su u tom historijskom nacionalnom pothvatu učestvovali gotovi svi učitelji pravoslavnih škola, mladi trgovci i njihovi sinovi, popovi u crkvama i drugi i ako su na kraju svi pravoslavni Bošnjaci „naučili“ govoriti da su „srpske pravoslavne vjere“ odnosno da su „Srbi“, zašto danas oni kojima je stalo do opstanka države Bosne i Hercegovine ne bi pokrenuli konkretne aktivnosti koje bi imale za cilj da produkuju, afirmiraju, lobiraju umjerene srpske i hrvatske političke, kulturne, privredne faktore – pojedince i elite – koji bi ostali ono što jesu s tom razlikom što bi Bosni i Hercegovini bili lojalni građani i s poštovanjem, ako ne ponosom, nosili bh. državni pasoš. To je svakako jedini put do očuvanja stoljetne bosanske ideje i izgradnje stabilne i prosperitetne države u kojoj će svi građani sa svim svojim razlikama živjeti u miru.