Piše: Haris Čolić
“Ne morate paliti knjige da biste uništili kulturu. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.” Ray Bradbury
Halifa Harun Al-Rašid je zaslužan za kulturološki i naučni procvat Abasidskog Halifata. Smatra se začetnikom Zlatnog doba islama, koje je trajalo stoljećima nakon njegove vladavine. Harun je omogućio svom narodu da živi u, do tad neviđenom, blagostanju zahvaljujući tome što je svo bogatstvo (stečeno vojnim osvajanjima, prikupljanjem danka od neprijatelja, i sl.) ulagao u kulturu i nauku.
Za vrijeme svoje vladavine (786-833), Harun je izgradio Naučnu Akademiju (Madžma ‘Ilmi) u kojoj je osnovao ogromnu biblioteku (Kizanat Kutub). Navedena biblioteka bila je ispunjena mnogobrojnim knjigama i rukopisima o različitim temama iz umjetnosti, nauke, filozofije i različitih svjetskih jezika. Sva ta djela skupljala su se generacijama, počev od Harunovog djeda, halife Abu Dža’far Al-Mansura. Naučna Akademija, sa pomenutom bibliotekom, zvala se Kuća Mudrosti (Bajt Al-Hikma).
U bagdadskoj Kući Mudrosti, prevodioci, naučnici, pisari, književnici i mnogi drugi, svakodnevno su se sastajali kako bi prevodili djela sa drugih jezika, čitali, pisali, prepisivali, razgovarali, pa čak i diskutovali. Većina naučnih i filozofskih djela sa drugih jezika, (uglavnom grčkog, farsi, hebrejskog, aramejskog, latinskog i sanskrita) prevedena je na arapski jezik u Kući Mudrosti.
Halifa Abdullah Al-Ma’mun, sin Haruna Al-Rašida, proširio je Kuću Mudrosti i dodao posebne odjele (Rivak) unutar nje za svaku granu nauke. Zabilježeno je da je halifa Al-Ma’mun glavnom prevoditelju u Odjelu za Prevođenje (Divan Al-Tarjama), Hunajn bin Ishak Al-‘Ibadiju, za svaku knjigu koju je preveo na arapski, davao jednaku težinu u zlatu.
O kulturnom procvatu halifata, za vrijeme Zlatnog doba islama, moglo bi se opširno pisati i pričati, čak i diskutovati, ali sasvim je jasno da je početak tog procvata i blagostanja bilo osnivanje Kuće Mudrosti. Naime, zahvaljujući jednoj takvoj jedinstvenoj akademiji, svijet je danas tu gdje jeste, bar što se tiče naučnog uspjeha. U bagdadskoj Kući Mudrosti je došlo do intenzivnog razvoja astronomije, medicine, farmacije, filozofije, kartografije, geografije, književnosti, logike, geometrije, algebre i mnogih drugih nauka. Zahvaljujući otkrićima i rukopisima naučnika koji su svoje živote proveli u Kući Mudrosti, a čiji rad su finansirale i podržavale halife, svijet je doživio nevjerovatan napredak. Njihovim radom i trudom okoristile su se sve generacije koje su došle poslije njih, uključujući i nas koji danas živimo.
Evidentno je da u Bosni i Hercegovini, još od okončanja ratnih sukoba, postoji degradacija kulturnog identiteta u svim slojevima društva. Ta degradacija sa sobom nosi i veliku promjenu u našem odnosu prema nauci i naučnim dostignućima. Stiče se dojam da je doba velikih književnika, pjesnika i umjetnika, odavno prošlo, a da je odnos vlasti, pa čak i većeg dijela društva, prema nauci, krajnje destruktivan.
Mladi književnici nemaju gdje da objavljuju svoju prozu i poeziju, jer ono što je preostalo od književnih časopisa, svelo se na nacionalistička prepucavanja i segregaciju. Veliki broj takvih časopisa prihvata autore samo na osnovu njihovog nacionalnog ili ideološkog opredjeljenja. Veliki broj časopisa koji radi na promociji književnosti, nema podršku vlasti, niti njenih organa. Izdavaštvo nikad nije bilo u težoj poziciji nego u posljednjih nekoliko godina.
Većina izdavačkih kuća ne može ili ne želi obezbjediti sredstva za štampanje rukopisa mladih autora, pa su oni primorani sami finansirati izdavanje svojih djela. Poezija je postala apstraktan pojam, koji uglavnom ima negativnu konotaciju među širom populacijom. Umjetničke galerije većinu vremena zjape prazne, dok se muzeji zatvaraju. Sam pogled na Historijski Muzej u Sarajevu, jasno govori o našem odnosu, a i odnosu vlasti, prema kulturi i historiji.
Fakulteti Univerziteta u Sarajevu, generalno govoreći, nisu najadekvatnije opremljeni, a oni fakulteti koji jesu, često studentima uskrate upotrebu opreme koju imaju. Bosna i Hercegovina uveliko zaostaje za svijetom kada su u pitanju tehnološki i naučni napredak, posebno u pogledu edukacije mladog kadra. Skupocjena oprema koju neki fakulteti imaju, nije dostupna studentima, već isključivo profesorima za njihova istraživanja. Naučni instituti su rijetka pojava, a uglavnom upošljavaju mali broj ljudi, većinom profesore i asistente sa fakulteta. Naši studenti, dobro potkovani teorijskim znanjem, uglavnom nemaju dovoljno praktičnog iskustva, pa se često okreću drugim evropskim zemljama po pitanju nastavka školovanja, ili čak prvog radnog iskustva. Pretjeranim uplitanjem politike u nauku došlo je do opstrukcije njenog razvoja, a talentovani mladi genijalci, nemaju priliku da zablistaju u punom kapacitetu. Sve češće se među mladim ljudima može čuti kako se u BiH obrazovanje ne isplati.
Ovakva kulturalna, samim tim i naučna, degradacija našeg društva, uzrok je moralne propasti i cvjetanja kriminala. Svijet kulture u BiH nije ono što je nekada bio, kada su se umjetnici, književnici i naučnici cijenili više nego bilo ko drugi. Dugo smo se opravdavali agresijom, ali danas, dvadeset tri godine od završetka ratnih sukoba, nemamo opravdanja za ovakvo stanje u državi. Nestankom poštovanja prema našoj historiji, a uzdanica očuvanja historije je umjetnost, i zanemarivanjem naučnog razvoja, dovodi se u pitanje opstanak našeg kulturnog identiteta.
„Svrha kulture jeste da bude oblik (forma) kroz koji se mi kao društvo osvrćemo na to ko smo, gdje smo bili i gdje se nadamo da ćemo biti.“ Wendell Pierce
„Obično posmatranje kulture, bez vlastitog doprinosa, nalik je životu jednog duha.“ Chuck Palahniuk
„Kultura je vrijedna ogromnih rizika. Bez kulture, svi smo ništa drugo do totalitarne zvjeri.“ Norman Mailer