Piše: Kemal Obad
Posljednji lokalni izbori, za razliku od nekih prošlih pokazali su da život bilo koje stranke ne ovisi od njen stare slave, utemeljivača ili bilo kojeg pojedinca koji se stavlja kao njezin predvodnik. Svjedočimo otprilike lošoj izlaznosti na svakim općim i lokalnim izborima. Nije tu problem ni nemogućnost izbora alternative u odnosu na one stranke, odnosno one pojedince koji su na vlasti, nego i pasiviziranog stanovništva koji se prepustio sistemu koji ih ubjeđuje da ne mogu ništa promjeniti, da je sve već dobro utemeljeno u društveno-socijalnim tokovima naše države. No, kako su i zadnji lokalni izbori donijeli mnoga iznenađenja, također su dokazala da se ipak ustoličene hijerarhije mogu pomjeriti, da se predrasude o nemogućnosti promjene mogu srušiti te da pouzdanje u slavnu prošlost nije nikakav garant da će ta slava ponoviti.
Ono na što trebamo obratiti pažnju i promisliti nekoliko pitanja su ovogodišnji opći izbori, kao i svi izbori nakon te godine. Naime, 2018. godina nije samo važna zbog općih izbora, na kojima će s odlučivati za člana predsjedništva, entitetske i državne parlamente, kao i kantonalne. Ova godina zapravo bi mogla biti prekretnica u politčkoj slici BiH, još od 1990. godine. Ove godine prvi put na izbore izlaze generacije koje su rođene u 21. stoljeću, tj. 2000. godine. Izbori koji će uslijediti 2020., 2022. itd., uključivat će sve generacije rođene od 2001. pa nadalje. Ulazimo također u treću deceniju 21. stoljeća, stoga je neminovno da će mnoge političke ličnosti koje čine politički život BiH od 1990. godine biti na zalasku karijere, no to ne znači da će nekome biti drago i napustiti politički život.
Imao sam priliku raditi sa mladima u srednjoj školi kao njihov profesor, te kraći period i u osnovnoj školi. Sagledavajući ukupno raspon učenika sa kojima sam radio uključujući obje kategorije škole to su bila godišta od 1995. (najstariji maturanti) do 2008/09. (prvačići u osnovnoj). Imao sam veliko zadovoljstvo posmatrati i komparirati različite generacije, njihova promišljanja, nade i očekivanja u njihovim životima. Među njima bilo je onih od kojih su roditelji digli ruke, prepustili ih surovom životu ulice i samodestruktivnih društvenih grupa. Mnogi od njih izgubili su svoje talente zbog pasivnosti i nemotiviranja počevši od roditelja do škole. U tom periodu mog druženja sa učenicima, postao sam njihov učenik. Mlađi sam profesor te su me često doživljavali kao nekog bližeg u razgovoru, u načinu komuniciranja i shvatanja od profesora starije generacije. Moje iskustvo sa njima pokazalo mi je da ono što su me naučili i srednjoškolci (među njima je sada mnogo njih koji studiraju) i osnovci (među njima i oni koji su sada krenuli u srednju) takve životne lekcije nisam mogao pročitati niti u jednoj knjizi na fakultetu, pa čak ni u onim sveobuhvatnim pedagoško-metodičkim koje su stručno spremljenje za pripremu nastavničkog kadra. Jedna zajednička karakteristika koja je primjetna za generacije 21. stoljeća je ta da nisu mnogo podložne klasičnoj formi autoriteta na kakvu su naviknuti naši roditelji, naše nane i djedovi. Ali kako je vrijeme odmicalo, nove generacije pokazale su da zapravo ne mogu biti slijepo vođene autoritetom, pred kojim često uzmiču i ne poštuju, nego im je potreban menadžer, upravitelj ili voditelj koji će ih voditi u onom za što su talentovani i što vole da rade, da budu najbolji u tome. Najkraće rečeno, žele samo jedno – pravedno durštvo. Ne, to nije otrcana fraza i đački san. Zašto baš to? Jer u pravednom društvu, pravednom sistemu i pravednom poretku, kako je to jednom kazao turski lider Nedžmettin Erbakan, univerzitetski profesor je od koristi, nije samo formalni prenositelj nekih znanja među zidovima fakulteta, industrijalac će kvalitetno proizvoditi, naučnik će raditi orginalna djela a neće prepisivati i plagirati, student će se truditi da bude najbolji među najboljima bez varanja na ispitima, već sa željom da postane vrstan profesionalac svog zanata. U takvom društvu, u takvoj državi napredak je vidljiv, jer svi napreduju i svojim napretkom međusobno se pomažu, uvezuju i nadograđuju. U takvom društvu neće biti gladan ni onaj u gradu ni onaj na selu. U takvom društvu ne traži se članska karta političke stranke da bi uspjeli, ne zovu se deseci brojeva određenih ljudi da bi došli do nekoga ko bi nas „zaposlio“, ne prosi se za zaposlenje. Pravedno društvo i zajednica ima jedan uslov za zaposlenje – pravednost uz namjeru da nastaviš graditi tu pravdu čak i ako je nepravda prekrila svaki kutak države u kojoj živiš. Za pravednost potrebna je hrabrost. Ako je nema u mladosti, pa sigurno da nikada neće prirasti ni u starosti.
Zbog toga pišem o 2018. godini, kao godini koja nas uvodi u narednu deceniju novog stoljeća. Bosanci i Hercegovci općenito nalaze se na važnoj prekretnici u shvatanju šta je država Bosna i Hercegovina za njih. Razumijem sve one koji su u proteklom periodu otišli u druge države nastojeći ostvariti svoj potencijal u društvo koje će ih cijeniti, u društvu u kojem mogu prehraniti porodici i u društvu u kojem će njihova djeca dobiti šasnu da pokažu svoju nadarenost, spretnost i primjenjeno znanje, koje naravno, nema cijenu.
Pitanje koje želim postaviti sebi i vama, je šta je to što mi ostavljamo svojoj djeci kada je u pitanju društvo, domovina, država? To je pitanje koje trebamo postaviti sada, i ako smo mladi i ako smo nešto stariji, a ne kada smo na zalasku karijere, u godinama starosti. Da, to pitanje trebamo postaviti sada dok još naša djeca tek se rađaju, dok pužu, dok uče da hodaju i pričaju, dok još ne znaju ni za šta drugo do igre i razonode. Jer, takva pitanja postavljena koju godinu kasnije mogu biti zakašnjela i nebitna.
Nove generacije kreirat će sliku Bosne i Hercegovine, koja će biti umnogome drugačija. Ali u tome moraju imati dobrog vođu, upravitelja i menadžera koji neće ići iza njih da im govori šta treba i kako treba da rade, već koji će biti ispred njih, koračati zajedno sa njima, biti rame uz rame s njima da bi ih predvodio i ukazao kako treba da djeluju i da budu najbolji u onome što rade i što žele raditi. Nove generacije ne mogu i neće prihvatiti otuđenost niti zatvorene krugove ljudi koji bi trebali odlučivati o njihovim sudbinama, nego će biti dio procesa izgradnje, misli i djelovanja u svojoj zajednici, gradu, domovini.
Mnogi govore kako Bosanci i Hercegovci nemaju drugog načina da politički uspiju osim da podrže i pročiste redove već ustanovljene stranke ili pokreta. No, iskreni bosanski domoljubi danas nemaju pokreta. A i pitam se ko čisti tu rijeku bosanskog političkog korita, i kako je čisti? U konačnici, može li se uopće rijeka očistiti ako je izvor zagađen? Dok čekamo njeno očišćenje, žeđ je veća, a red za vodu je veći. Možda je vrijeme za neki novi izvor, kojeg trebaju mladi prokopati. A vi mladi Bosanci i Hercegovci i Bosanke i Hercegovke, svakim danom ste stariji, fizički slabiji, a šanse nestaju. Jer svaki novi dan je nova šansa, pa nemojmo je prepustiti i baciti iz našeg života. Bosna i Hercegovina ima mnogo čistih još uvijek neotkrivenih izvorišta vode. Uzmimo motiku, i na posao. Korak po korak, ako Bog da, poteći će. Ali ne samo od sebe.